Anoreksija mi je dijagnosticirana kada sam imala deset godina. Vrlo brzo sam izgubila kilograme i moji su roditelji shvatili da moraju potražiti pomoć. Borila sam se uz pomoć stručnjaka i liječnika. Osjećala sam se grozno i stalno sam plakala.

Ipak, do početka iduće školske godine bila sa bolje. Počela sam jesti, izgledala sam bolje te sam postala odličan učeni. U šali sam znala reći da sada, i da hoću, više ne mogu oboljeti od poremećaja u prehrani. Nažalost, bila sam u krivu. 

Prije 13. rođendana moja stara neprijateljica pokucala je na vrata. Ovog puta vraćala se polako i postupno, ali u tolikoj snazi da se nisam uspjela ni snaći, a već me oborila s nogu. Nakon prvog pregleda kod specijalista  smjestili su me u bolnicu. Cijelu tu godinu provela sam na relaciji bolnica - kuća - škola, od čega sam jedva skupila sedam mjeseci u školskoj klupi. 

Na dan kada su moji prijatelji učili za zaključne ocjene prvog razreda srednje škole, mene su pustili iz bolnice. Iako sam bolje, i dan danas borim se s anoreksijom. Još nisam potpuno zdrava, no na dobrom sam putu da budem. 

Ljudi su me često znali pitati jesam li sam se ikada osjećala debelo i iznenadilo bi ih kad bi rekla da nisam. Naprotiv, ja sam sebe rangirala dosta visoko, no nisam bila svršena. Smatrala sam da sam osmica, a željela sam biti desetka. Brojiti kalorije, manje jesti i na kraju uopće ne jesti - činilo mi se kao savršen plan da skinem kilograme i ostvarim cilj koji sam zacrtala u svojoj glavi. 

Tek sad vidim da sam itekako pogriješila. Neka ova moja priča posluži svima kao primjer da ne teže ja savršenstvu i budu zadovoljni onime što jesu. Samo će tako biti sretni i zadovoljni. 

ŽELIŠ IMATI TETOVAŽU KAO TVOJI OMILJENI YOUTUBERI LAYZ I DENNIS DOMIAN? Brzo na kioske Tiska gdje te uz ljetno izdanje JoomBoos VideoStar magazina čeka PREDOBRA TETOVAŽA.