O meni su uvijek svi mislili da sam normalna djevojka, koja potječe iz sretne obitelji i vodi  kvalitetan život. Iako ne mogu reći da je moj život loš, sigurno je da je moja obitelj pomalo iskočila iz tračnica sretne obitelji.

Problemi su počeli kada sam krenula u šesti razred osnovne škole. Moja starija sestra tada je prvi put imala dečka. Iako je bila pred upis u srednju školu i samim time dovoljno zrela za ljubavnu vezu, mojoj je mami to užasno smetalo. Kako nas ne tata napustio još kad sam ja bila beba, mama je imala averziju prema muškom spolu i uvijek se bojala da ćemo i mi, kao i ona, izaći povrijeđene iz ljubavne veze. Iz tog razloga gotovo joj je sve branila, moja je seka pružala otpor.

Jedno je vrijeme bilo užasno s njih dvije boraviti u istoj prostoriji. Barem jednom u tjedan između njih bi izbila užasno jaka svađa nakon koje ne bi razgovarale po tjedan dana. Kako je vrijeme odmicalo, stvari su postajale sve gore. Moja  sestra neprestano je bila nezadovoljna sama sa sobom, a posebno svojim izgledom. Počela se užasno opterećivati oko kilaže i neprestano govorila kako je debela. Uvijek je bila na dijeti i ubrzo postala pravi kostur. Moja je majka bila šokirana novonastalom situacijom u kojoj se nije znala ponašati. Svaki puta kada bi pokušala razgovarati s njom i objasniti joj da bi morala više jesti,eskalirala bi užasna svađa. Njih dvije jednostavno nisu znale razgovarati, a da se pritom ne svađaju.

Tijekom takvih situacija ja sam uglavnom bježala u svoju sobu gdje bih stavila slušalice, pojačala glazbu, pokrila se dekom preko glave i rezala žiletom po ruci. Na taj sam se način rješavala stresa i kažnjavala samu sebe što nisam dorasla tome da pomognem svojoj obitelji. Unatoč majčinim pokušajima da pomogne sestri, ona je sve manje jela. Njezina je opsjednutost izgledom eskalirala onoga trena kada su joj počeli zatajivati organi. Završila je u bolnici, gdje su joj doktori pružili pomoć, a idućih godinu dana odlazila je na terapije. To su bili najgorih godinu dana za mene.

Dok je sva pažnja bila usmjerena na to da se pomogne mojoj seki, ja sam se raspadala. Popustila sam u školi, često markirala, sve sam se češće samoozljeđivala, a najviše sam vremena provodila zatvorena u sobi. Mama se svim silama trudila stvoriti dobru atmosferu u kući no, njihove razmirice, unatoč jako lošem stanju, nisu opadale. Seka je s vremenom počela jesti no, toliko se živcirala da je imala česta krvarenja želuca. Ubrzo je ponovno završila u bolnici, a ja sam u potpunosti pukla. Odlučila sam razgovarati s mamom i pokušati joj otvoriti oči. Rekla sam joj sve svoje probleme, pokazala ožiljke po tijelu i priznala da ću pasti razred. Toliko je bila u šoku da sam u jednom sam trenutku pomislila da će dići ruke od svega i napustiti nas. Tog dana više nismo razgovarale.

Srećom, jutro je bilo pametnije od večeri. Njezina majčinska ljubav bila jača od svega te nam je odlučila pomoći. Konačno se sabrala i potražila pomoć za nas. Danas, nakon dvije godine zajedničkih psihoterapija, mogu reći da moja seka, mama i ja konačno tvorimo sretnu obitelj.

Sve naše novosti možete pratiti i na Facebooku te Instagramu! :)