Moja je susjeda oduvijek bila čudna. Još kao malo dijete imala je tužan pogled i gotovo se nikad nije smijala. Kad smo porasple i počele se družiti, shvatila sam da se ničemu nikada ne veseli. Uvijek je nosila crnu odjeću i s prijezirom gledala moj plišani ružičasti ruksak na Pinka Panthera i ljubičaste 'najkice' iz kojih se nisam skidala gotovo cijeli osmi razred. Kad smo krenuli u srednju, upala je sa mnom u razred.

Kako je poznavala samo mene, a i ja nju, sjele smo zajedno u klupu. I gotovo svaki sat, odmor, mali, pa i veliki za našom je klupom vladala "tiha misa". Ta cura baš nikad ne bi započela razgovor ni o čemu.

Cijla je pričala postala još čudnijom onoga dana kad sam, dok sam prala ruke u školskom WC-u, čula njezin glas kako nešto govori. Nakon nekoliko minuta izašla je iz WC-a potpuno sama.

Školska torba bila joj je prekrivena voskom

Kako su dani prolazili, bivala je sve čudnija. Na školskim hodnicima počelo se šuškati o Lani iz prvog D i njezinu čudnom ponašanju. Ekipa se već počela sprdati da je Lana vještica, vampir ili neko treće nadnaravno biće. Iskreno, meni te fore nisu bile smiješne. Kao prvo, curu sam poznavala od rođenja i bila mi je nekako draga, a kao drugo, živjela je u mojoj zgradi i nije mi bilo svejedno ako priziva duhove u slobodno vrijeme.

I samo da znate, to nisam tek tako izmislila, nego mi je to prošlo kroz glavu kad sam vidjela da joj je torba za školu sva prekrivena voskom.

Osim toga, često su me znali proći trnci kad bih je susrela noću. Tako smo se jedne večeri zajedno vozile u liftu i pomislila sam da ću se onesvijestiti od straha!

Ja sam doslovno trčala kući jer sam po običaju kasnila, što je moja mama mrzila, i uletjela sam u lift u posljednji tren. Tamo je stajala Lana odjevena u crno. Promrmljala je: 'Bok' i nastavila sebi nešto brbljati u bradu. Meni vrag nije dao mira pa sam je hrabro, s ljubaznim osmijehom na liu, upitala: 'Meni nešto govoriš?'.

Ošinula me je pogledom i rekla: 'Kad bi znala kome govorim, ne bi se ovako slatko smijala'. Okrenula sam glavu na drugu stranu, progutala knedlu u grlu i molila Boga da preživim do petkog kata. Uletjela sam u stan, sva pod dojmom, i mami ispričala što se dogodilo. Stprljivo me saslušala i predožila da se sutradan preselim u drugu klupu. Kako moja mama uvijek ima dobre savjete, i ovoga sam je puta poslušala.

Kad sam idućeg jutra došla u razred i sjela na potpuno drugi kraj učionice, Lana me je samo hladno odmjerila. Sad više nitko od učenika nije s njom razgovarao...

Prvi dio dana prošlo je OK, ali nakon velikog odmora stvari su postale vrlo čudnjikave. Na klupi me je dočekala loptica zgužvanog papira. Uzela sam je u ruke i otvorila, a unutra je pisalo: 'Požalit ćeš što si otišla'. Srce mi je istoga trena počelo snažno kucati, obrazi su mi se zarumenili, a tjeme me počelo užasno svrbjeti. 

Otišla sam kući i mama je zaključila da imam uši. Pa otkud uši, pomislila sam, gdje sam to mogla pokupiti? Ostatak tjedna provela sam kod kuće istrebljujući uši iz kose...

I nikad nećete pogoditi tko me je došao posjetiti - susjeda Lana. Pozvonila je na vrata sa šalicom čaja u ruci i pitala me kako se osjećam.

Ostala sam zabezeknuta, ali sam uspjela prozboriti da mi je dobro jer zapravo nisam bolesna, nego samo imam uši. Pružila mi je šalicu i rekla: 'Popij, to ti je moja domaća kamilica'. 

Ljubazno sam uzela šalicu misleći kako nema šanse da ikad okusim taj njezin "napitak". Međutim, Lana je bila uporna i inzistirala da je pozovem unutra. Drugog trenutka sjedile smo na mojem krevetu i pile njezin čaj. Pomislila sam da možda griješim u procjeni i da je Lana zapravo samo jako zatvorena cura.

Probudili su me urlici

Nakon dvadesetak minuta, čak ugodnog razgovora, Lana je rekla da mora ići, a meni se počelo užasno spavati. Čim sam zatvorila vrata za njom, utonula sam u san. Ujutro su me probudili urlici Lanine majke u hodniku zgrade. Lanu je pregazio vlak dok je sjedila na tračnicama! Kako kažu, vozač se nije stigao zaustaviti... U teškom je stanju prebačena u bolnicu. 

Te večeri mama mi je ispričala da je Lana imala stariju sestru koja je živjela u Njemačkoj s njezinim ocem i maćehom. I ona je, baš kao i Lana, prije desetak godina mlad život skončala pod vlakom. Lana je sa sestrom bila jako povezana te je vjerovala da može vidjeti njezin duh i razgovarati s njom. Tada mi je sinulo da je ona cijelo vrijeme razgovarala sa sestrinim duhom, a ne sama sa sobom!

Lana je u meni vidjela svoju preminulu sestru i kad sam odlučila da više neću sjediti s njom u klupi, jako sam je razočarala. Ipak, pokušala me je vratiti kad se pojavila na vratima s čajem u ruci. Bila sam užasno tužna. Posjetila sam je u bolnici, dobro se oporavlja. Ispričala mi je o sve o svojoj seki, a mama i ja smo razgovarale s Laninom mamom i odlučile im pomoći.

Kad se oporavi od nesreće, krenut će kod psihijatra jer je i ona postala svjesna svojeg problema. I rekla mi je da joj ništa ne zamjeram jer se jednostavno sudbina poigrala njezinim životom. I u pravu je. A ja joj želim pomoći da bude sretna u životu.