Javno si progovorio o svojoj seksualnosti na YouTubeu. Kako je to izgledalo?

Da. Odgojen sam da živim iskreno, a kad bih se i pokušao okrenuti lažima, opekao bih se i osjećao nelagodno u vlastitoj koži. Već godinama živim nesputano, punim plućima i podalje od ormara pa mi nekad treba podsjetnik da neki i dalje žive u strahu jer im govore da je grijeh voljeti isti spol. Ohrabrio sam se kad je na scenu došla Željka Markić. Tada na studiju u Poljskoj snimio sam taj video.

Koji je bio najgori komentar nakon tog videa?

Nakon punih pet godina od objavljivanja prvog videa i više od tri godine redovnog snimanja, postao sam imun na bijesne pojedince koji uspiju doći do mog sadržaja. Trenutno vodim kampanju odgovaranja na njihove nepismene komentare ispravcima netočno napisanih riječi i govoreći im da obavezno podijele video sa svojim prijateljima i pretplate se na tjednu dozu hejtanja. Komentari su vrlo živopisni - od toga kako mogu biti gay pored svih tih zgodnih cura (kao da sam slijep i ne mogu primijetiti lijepu ženu), preko prijetnji fizičkim nasiljem, čak i smrću. Prijetnje mogu shvatiti ozbiljno, ali radije biram ‘put sprdnje’, jer znam da se radi o frustriranim ljudima koji ne razumiju kako sam se uspio ohrabriti i uzeti stvari u svoje ruke. Jednog dečka koji me hejtao čak sam uspio i preobratiti, pa je na kraju rekao da sam kul.

A pozitivne reakcije?

Razveseli me dobiti poruku od potpuno nepoznatih ljudi, najčešće s Balkana, da im je drago što postoji netko tko im bar na pet minuta tjedno olakša život. Tako nešto nisam imao kad sam bio mlađi pa mi je drago biti ohrabrenje za izgubljene i neshvaćene duše. S obzirom da ne mogu znati u kakvim uvjetima žive pripadnici LGBT zajednice dok mi ne kažu ili, ono tužnije, dok se ne dogodi incident, video se postavio kao idealan alat da dođem ne samo do njih, već i njihovih obitelji. Rezultat toga je da me jedni zaustave na ulici kako bismo se fotkali, drugi me pitaju za savjet kako saznati da im je simpatija homoseksualac, a treći me zovu u svoja mjesta da se upoznamo. Zajednica koja se prema svojim članovima ponaša pristojno, uljudno i prijateljski najbolja je zajednica.

Kako su tvoji najbliži reagirali?

S društvom je išlo postepeno. Neko vrijeme mislio sam da sam biseksualan zbog pritiska društva da moram romantično voljeti cure. Malo-pomalo raspitivali su se kako je to kad se dečko ljubi s dečkom i boli li nas kad vodimo ljubav. Kad je već postalo regularno da pričam samo o dečkima, jednostavno sam etiketu biseksualnosti zamijenio etiketom gay. Obitelji sam jedne večeri samo izlanuo da sam gay. Nisam se pripremao ni previše razmišljao o ‘outanju’ prije toga. Nije bilo negodovanja s njihove strane. U principu, sve je okej i to nije tema o kojoj pričamo, jer nam je važnije odlučiti što ćemo imati za ručak.

Jesi li u školi trpio bullying zato što si gay?

Dakako i svakako. Ne možeš kriviti čovjeka što ima feminiziranije lice i voli obući na sebe nešto što nije crna majica i traperice. Kad po tome odskačeš od većine nogometom i curama zaluđenih dečkiju, u gabuli si. Uglavnom su mi dobacivali ružne riječi, a rijetki fizički obračuni su me držali u strahu.

Zašto si se odlučio baš za YouTube?

Na televiziju me ne bi pustili.

Sam si za sebe rekao da si peder. To, dakle, ne smatraš uvredljivim?

‘Retard – you can’t even say it, so how do we talk about it?’ Ova me rečenica navela da prihvatim uvredljivu riječ ‘peder’ kao opis samoga sebe te će tako ta ista riječ izgubiti uvredljivost. To se i dogodilo, pa se sad svi međusobno nazivamo pederima, ponekad i frendice.

Što bi poručio onima koji se osjećaju ‘isključenima’?

Uključi se. Prvenstveno sami sebe moramo prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Osim onih koji se ružno odnose prema drugima, oni se trebaju mijenjati. Shvatit ćeš da je najbolje sam krojiti svoju sreću i ne dopustiti drugima da te rastuže. Ako ti se to dogodi, javi pa ćemo se zajedno sprdati.

Ovaj tekst je originalno objavljen u travanjskom broju JoomBoos Videostar magazina.

Pogledaj novi video na našem YouTube kanalu.