Već sam puno puta govorila o svojoj depresiji i kao što sam u videu rekla, smatram da je kod mene okidač svega bio gubitak tate. Nakon toga, slijedilo je preseljenje u Zagreb, gdje sam u prvoj školi doživljavala maltretiranje od strane vršnjaka... Do te mjere da su se smijali što mi tata nije živ. Sve je to dosta utjecalo na mene. Ali, tada još nisam bila ni u pubertetu, nisam bila ni blizu zrela i nisam zapravo shvaćala što se dogodilo. Zato me sve to kasnije stiglo.

Hvala Bogu, nije to bio neki teži oblik depresije i nikad nisam pila lijekove, ali da je bila prisutna, to je činjenica. Mama je prva vidjela da se sa mnom nešto ozbiljno događa. Od osobe koja je jako vesela i komunikativna, postala sam netko tko se potpuno zatvorio u sebe, udaljila sam se od prijatelja, a jedino u čemu sam tada još uživala bio je trening. Osjećala sam se samo, izgubljeno i prazno. 

Brinemo o izgledu, zašto onda brinemo i o mentalnom zdravlju?

Ništa me nije ispunjavala i istinski činilo sretnom osim treninga. Moram to naglasiti jer je dvorana tada bila jedino mjesto gdje sam se i dalje osjećala kao stara ja. Ipak, najgori trenuci su bili dani kad sam neumorno plakala mami i tad bih joj uvijek rekla da ne vidim poantu ni u čemu, da sam prazna i da ne mogu tako funkcionirati.

Mama mi je bila podrška, ali shvatila sam da trebam pokušati razgovarati i s nekim stručnim. I par puta sam im dala šansu, ali jednostavno se nisam osjećala ugodno. Sada znam i zašto - u tim trenucima nisam ni htjela bilo čiju pomoć. Trebala sam prvo htjeti pomoći samoj sebi da bih dopustila drugima da to isto naprave...

Kad sam počela pomagati samoj sebi, sve je krenulo na bolje. I danas s odmakom tvrdim da je odlazak psihologu dobra stvar. Kako brinemo o licu i tijelu, tako trebamo brinuti i o svom mentalnom zdravlju... Ipak, moja najveća podrška je tada bila mama. To je i danas, a uz nju su to također moj dečko i najbliže prijateljice. 

YouTube mi je bio spas

Uz moje bližnje i treninge, na kojima sam nekako dolazila sebi, spasio me i YouTube. To je bio moj bijeg od stvarnosti. Tada sam ga tek otkrila i počela pratiti neke meni drage youtuberice, a onda sam poželjela i sama pokrenuti kanal. I ondje sam s vremenom progovorila o depresiji, međutim, htjela sam prvo biti sigurna da se osjećam bolje prije nego to podijelim sa svima. Htjela sam ispričati svoju priču i tako možda pomoći nekome tko se osjeća loše i usamljeno. I, iako to nisam očekivala, reakcije su bile odlične.

Ljudi su mi se javljali i govorili da sam ih potaknula na promjene, da i sami potraže pomoć, obrate se nekome... Osjećala sam se divno kad sam shvatila da sam pokrenula lavinu promjena. Kad vidim da mi se netko javi i kaže da je zbog mene zavolio sebe, ne postoji veća nagrada. I zato se uvijek trudim svoj YouTube kanal koristiti za ovakve, važne i velike stvari.

Da, snimam i zabavna videa, ali osim toga, trudim se govoriti o životnim temama, vlastitim iskustvima i onome o čemu nam je možda teško slušati, ali nam je itekako potrebno. U videu u kojem sam govorila o svom iskustvu sa psiholozima jasno sam svima poručila da odlaziti psihologu nije sramota. Svaki problem je potrebno rješavati, a oni su ljudi koji nam mogu pomoći kad se ne osjećamo dobro. S nekima ja sama možda nisam imala dobro iskustvo, ali to ne znači da ih moramo izbjegavati. Baš suprotno.

 Mama i ja oduvijek imamo divan odnos

Mnogi me također pitaju kako je mama reagirala kad je vidjela da sam javno govorila o depresiji. I iskreno, nisam se bojala njene reakcije. Ali sam znala da će zaplakati kad me vidi kako plačem u videu, jer ne podnosi moje suze. No, mama je bila ponosna što sam skupila hrabrosti podijeliti sa svima nešto toliko osobno, teško...

Ah, mama i ja oduvijek imamo divan odnos. Osim što mi je mama, ona mi je i najbolja prijateljica i u nju imam najviše povjerenja. Uvijek joj sve govorim. Često me savjetuje, a ono što oduvijek pamtim, a što mi je jednom rekla, jest da oduvijek previše brinem o tome što drugi misle o meni. I zato je od malih nogu sa mnom radila na tome da uvijek prvo pomislim TKO je nešto rekao, a tek onda ŠTO je rekao.

Nismo savršeni. I to je okej

Jer, ljudi koji te ne poznaju mogu govoriti najveće gluposti, ali je poanta da se na to ne obazireš. Važno je što misle ljudi koji su tebi važni. Zato se danas trudim ne zamarati lošim komentarima, ali ono što uvijek prihvaćam su konstruktivne kritike. Znam da se ne mogu svidjeti svima, nismo svi isti i to je super. To je normalno. Možda me malo zasmeta kad ljudi misle da je meni sve u životu med i mlijeko... Nije, ali bude lakše kad uz sebe imam osobe kao što je moja mama.

I zato bih svima poručila da pronađu sebi drage osobe, povjere se njima kad im je teško i da se posvete samima sebi. I ono najvažnije, dajte si vremena. Uvijek si trebate dati vremena savladati ono što vas muči. Obratite se nekome, povjerite se, recite što vas tišti, ali si nikad nemojte stvarati pritisak i misliti da morate biti savršeni. Jer, nitko od nas nije. I to je sasvim okej. 

Pogledaj novi video na našem YouTube kanalu.