U našoj kući oduvijek je bilo alkohola. Ipak, bio sam premlad da bi u tome vidio problem. Mislio sam da je to normalno.

U vrijeme kad sam imao trinaest godina, moj je tata počeo sve više piti. Svaki dan nakon posla došao bi kući i provodio sate zavaljen u kauču s pivom u ruci. 

U početku nisam tome pridavao pažnju, ali uskoro je sve češće bio ljut i nervozan, a na kraju i nasilan. Redovno je vikao na mamu i mene. Ponekad sam imao osjećaj kao da nas je tata napustio, a na njegovo mjesto došao je čovjek kojeg nisam ni malo volio.

Jedne je noći došao jako kasno kući. Čuo sam kako viče na mamu, psuje i naziva je vulgarnim imenima. Jednostavno, to više nije bio moj tata. 

Sutradan je dobio otkaz jer je otišao pijan na posao.

Shvatio sam da je sve novce potrošio na alkohol i da nemamo ni za hranu. U to doba bio sam češće gladan nego sit, a s tatom nisam mjesecima razgovarao.

U rijetkim trenutcima kad bi mi se obraćao, bilo bi to samo zato da bi se derao ili mi govorio da je sve to moja krivica. Tvrdio da bi sve bilo drugačije da se nikada nisam ni rodio. Osjećao sam kako polako umirem iznutra. Povlačio sam se u sebe, zapostavio školu i udaljio se od prijatelja. 

Većinu vremena provodio sam razmišljajući o sretnim danima kad mi je tata bio najbolji prijatelj... Uskoro sam se i sam počeo optuživati za novonastalu situaciju.

Došao je i moj rođendan. Nadao sam se da će bar taj dan stvari bit drugačije. 

Pozvao sam prijatelje i nadao se da će tata cijeli dan provesti u kafiću opijajući se. Tako ga bar moji prijatelji neće vidjeti.

Nije. Odlučio je ostati u kući i moj rođendan pretvoriti u pakao.

Sve je započelo s njegovim vrijeđanjem mojih prijatelja i mene, a stvari su izmakle kontroli nakon što je počeo bacati stvari po sobi. Časopisi, boce, cipele... Bacao je sve što mu se našlo na putu.

Svi su vrištali, a netko je uspio pozvati policiju.

Nakon što je policija stigla, priveli su ga i poslan je na rehabilitaciju gdje je proveo iduća tri mjeseca.

Iako se tog rođendana prisjećam s grčem u želudcu, danas mislim da stvari nisu mogle bolje ispasti...

Nakon ta tri mjeseca, moj stari tata počeo se vraćati. Danas je dobro i prošlo je već godinu dana od kad ne pije. Svaki dan mi govori koliko voli svoju obitelj, ali ne može si oprostiti patnju koju nam je priredio. Ponosan sam na njega jer se uspio izvući iz pakla ovisnosti.

Ipak, i dalje se bojim da će se opet predati alkoholu. Taj strah jednostavno ne nestaje, a stvari nikada neće biti iste kao nekada.

Osim mame, prijatelji su mi bili najveća potpora. I danas ne znam tko je nazvao policiju, ali sam siguran da je to najbolja stvar koja se dogodila. Dok je tata bio na liječenju, brojne sam noći proveo plačući. Bilo je to teško razdoblje za našu obitelj.

U početku sam se bojao priznati svoje probleme prijateljima, a sada mi je žao što im nisam sve ispričao ranije. Kad mi je bilo najteže, oni su bili uz mene. Tješili su me i govorili da će sve biti u redu. 

Ne znam kako bih sve izdržao bez njih.