Smrt mi je ukrala najboljeg prijatelja. Znam da zvuči kao kliše, ali toga dana svojim je samoubojstvom ukrao dio svih nas koji smo ga poznavali.

Imam 20 godina i sjedim na prijateljevom sprovodu. Nisam mislio da će se to dogoditi ni u idućih 50 godina...

Samo deset dana ranije planirali smo ljetovanje, a već idući dan on je bio mrtav.

Znao da sam da u posljednje vrijeme nije bio sretan i da se stalno brinuo oko nečega. Ipak, kad sam ga jednom prilikom pitao planira li učiniti nešto glupo, odgovorio mi je da je dobro i tu sam učinio najgluplju stvar ikad - povjerovao sam mu.

Ponovio mi je koliko se odlično osjeća, a ja ga više ništa nisam ni pitao. Išli smo na nogometnu utakmicu i to je bilo jedino bitno. Opet, misleći kako mi govori istinu.

Idućeg dana na putu do posla čuo sam da se u blizini dogodila nesreća i da policija sumnja na samoubojstvo. Nešto je u meni posumnjalo da je riječ o Danu. Ipak, razum je prevladao... Moji prijatelji ne umiru. Kako bih si to i potvrdio, poslao sam mu i SMS. Nije mi odgovorio... Uspio sam se uvjeriti da je jednostavno prezaposlen i prestao razmišljati o toj nesreći.

Završio sam s poslom i krenuo kući. Ispred me čekala mama. U trenutku mi je sve postalo jasno. Dan se ubio. 

Osjećao sam ljutnju, bijes, očaj, krivnju i šok.

Iako nisam znao što se dogodilo, morao sam otići na policiju kako bih dao izjavu. 

Bio sam bijesan na Dana što me doveo u ovu situaciju, a sebe sam mrzio jer nisam predvidio što će učiniti. Mislio sam da će me svi smatrati groznim prijateljem. Pa ipak sam ja prvi trebao primjetiti da nešto nije u redu... Milijun pitanja mi se vrtilo po glavi, a nitko mi nije mogao odgovoriti na njih.

Iako su mi roditelji bili najveća potpora, nisam im se želio povjeriti.

Život mi se okrenuo naglavačke i sve se promijenilo. Trudio se vratiti se starim navikama, ali jednostavno nije išlo. 

Jednoga dana stvari su postale preteške.

Uzeo sam paket tableta protiv bolova i odlučio krenuti Danovim putem.

Bojao sam se smrti. Jako. Ali problemi oko mene gušili su me. Mislio sam da gore od toga ionako ne može... Popio sam tablete i nakon nekog vremena više ništa nisam osjećao.

Iduća stvar koje se sjećam je bolnica. Roditelji su me pronašli kako ležim na podu i zahvaljujući njima, danas sam živ.

Prošlo je još puno vremena dok se stvari nisu krenule vraćati u normalu.

Iako to nisam želio, roditelji su me natjerali da odlazim na razgovore kod psihijatra. Do tada sam mislio da je to rezervirano isključivo za luđake. Danas na stvari gledam drugačije.

Taj mi je čovjek bio poput oca. Razgovarao je sa mnom kao s malim djetetom i pružao mi potporu. Sa mnom je prolazio tešku borbu iz dana u dan.

Prije tri mjeseca prvi sam puta otkrio da opet mogu pozitivno gledati na život. I dalje je mnogo teških dana, ali više nisu nepodnošljivi. 

Bila je to teška života lekcija koju ne želim nikome da mora naučiti. Izgubio sam najboljeg prijatelja, a zamalo i vlastiti život.

Naučio sam da je borba za život najbitnija, ali volio bih da je i Dan to stigao naučiti...