Kad sam prvi put progovorila o borbi s bulimijom, iskreno, nisam razmišljala ni o čemu. Samo sam počela pričati. Tek nakon tog livea u kojemu sam sve priznala su mi dolazile poruke u kojima su mi ljudi čestitali na hrabrosti. Također su mi pisali da vjerojatno nisam ni svjesna mogućih posljedica toga što sam sa svojom pričom izašla van... I iskreno, ni dan danas ne znam koje bi negativne mogle biti, ali pozitivnu sam otkrila.

Svojim iskustvom mogu „pomoći“ drugima da shvate da nisu sami. Ali, vratimo se na početak. Što je kod mene bio okidač? Mislim da je to bila loša veza u kojoj sam tada bila i u kojoj sam iz dana u dan razvijala sve više kompleksa. Iako sam tada bila u fizičkoj formi života, psihički nisam bila dobro. I upravo su u tom periodu krenuli problemi.

"Nisam spavala u krevetu jer je bio zatrpan stvarima"

Bilo je stvarno grozno teških trenutaka. A oni najgori? Njih se stvarno nerado sjećam. Znam da je bilo trenutaka u kojima sam ‘ludila’ u stanu, zatvorena unutar četiri zida, u svojoj sobi. Živjela sam u takvom neredu... U krevetu mjesecima nisam spavala jer je bio zatrpan stvarima. Spavala sam na kauču. Po cijeloj sobi su mi bili razbacani omoti hrane i ostaci dostave, odjeća je bila posvuda. I sad kad se toga sjetim stvarno je istinita ona; nered u stanu - nered u glavi... Ali tada to nisam tako gledala.

Bila sam troma, razočarana, ništa me nije moglo usrećiti. Osim hrane. Pa sam opet odlazila do dućana po još. Hranila sam se ‘hranom iz vrećice’ i dostavama, pizzom, lazanjama... Nije sat u danu prošao, a da ja nisam jela i plakala. Lagala bih da imam puno posla i obaveza kad bi me prijatelji zvali negdje. Posao mi je patio jer, naravno, nisam imala volje ni za čim. Propalo mi je brdo kampanja, a ja sam i dalje bila u svojoj sobi. Ni koraka dalje. Bila sam frustrirana i razdražljiva.

"Tata je sve shvatio"

Odbijala sam vidjeti čak i obitelji. Tata, s kojim živim, prvi je primijetio da nisam dobro. Mislim, svi su to vidjeli. Ali nisu bili svjesni koliko je ozbiljno jer sam se skrivala. Konstantno sam bila bezobrazna i plakala bih na svaku rečenicu upućenu meni, a baš to im je otvorilo oči. Sestri sam prvoj priznala što prolazim, a tata me jedno jutro samo posjeo i rekao mi: ‘Curka, puštao sam te da se nađeš sama, ali sad je vrijeme da ja interveniram.’ Tu sam se potpuno slomila. I shvatila da se nešto ozbiljno mora promijeniti.

Naravno, puno je pritisaka dolazilo iz tog ‘savršenog Instagram svijeta’ odakle me većina ljudi znala. Nikad nisam voljela taj svijet, ali da, bila sam mu izložena. Kao i većina nas danas. Velik je to teret. Stalno nam se nabijaju neki standardi, postavljaju ljestvice, određuju norme. A tko to radi? Netko tko ima svoju viziju nas.

Kako se odvijala borba između Paule, depresije i bulimije, pročitajte u novom broju Videostar magazina.

Pogledaj novi video na našem YouTube kanalu.