Odmalena sam voljela igrati košarku. Stalno sam bila na terenu, a kad sam upisala srednju, oduševilo me što u školi postoji ženska košarkaška ekipa. Počela sam igrati za njih i bile smo zaista dobre. Gotovo sva natjecanja završavali smo među tri najbolje ekipe, a ja sam bila među najboljim igračicama. Bila sam ponosna na svoj uspjeh, no u obitelji nitko nije dožio moj uspjeh na terenu. Uvijek sam bila u sjeni starijih sestara, koje su se bavile baletom i pjevale u školskom zboru. One su uvijek izgledale kao lutkice iz izloga, počešljane i nalakiranih noktiju. Iskreno, mene to nije zanimalo, ispričala nam je čitateljica koju ćemo zbog zaštite privatnosti nazvati Ana.

Nažalost, moja ubitelj, uvijek se prema meni ponašala kao da sam ružno pače. Jedinu podršku nalazila sam kod djeda i starijeg bratića, koji su se uvijek ponosili mojim medaljama. Unatoč tome, nastavila sam se baviti sportom i uspješno završila srednju školu. Danas sam na fakultetu izvan rodnog grada i dalje se bavim košarkom i uživam u tome punim plućima. I da, volim jednog visokom, zgodnog košarkaša. I on voli mene.