Mount Everest je s 8.848 metara nadmorske visine najviši planinski vrh na svijetu. Dio je Himalajskog lanca u Aziji, a nalazi se između zone Sargamatha u Nepalu i Tibeta u Kini. Otkrio ga je najbolji indijski geodet George Everest 1841. godine po kojem je vrh i dobio naziv. 

Na Mount Everest su se prvi pokušali popesti George Mallory i Andrew Irvin 1924. godine, no posljednji put su viđeni 8. srpnja i ne zna se jesu li uspjeli u tome kao ni što im se dogodilo. Prvi kojima je to pošlo za rukom bili su Novozelančanin Edmund Hillary i njegov nepalski pratitelj Tenzing Norgay 1953. godine. 

Od onda je bilo oko 5.000 pokušaja od kojih su rijetki uspjeli u ovom naumu. I dok su neki jednostavno odustali, drugi su, nažalost, izgubili život. 

Pripreme za penjanje

Zbog velike visine, svatko tko se želi popesti mora proći kroz proces aklimatizacije. To znači da je potrebno privikunti svoja tijela na nedostatak kisika, a postupak traje od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Nakon što penjači prođu tu razinu, počinju usponi kroz dolinu Khumbu do baznog kampa.  Zatim počinje proces rotacije u kojem se penju do kampa gdje spavaju, a zatim se vraćaju u bazni kamp. Svaka rotacija znači postepeno dostizanje više nadmorske visine dok napokon ne krenu u osvajanje vrha. Taj proces zna potrajati i do dva mjeseca. 

Stravične posljedice

Prema zadnjim izvještajima, na Mount Everestu je poginulo oko 300 ljudi, a zadnji događaji uistinu su potresi svijet. Niame, čak 11 života izgubljeno je u ovoj sezoni te je time ovo najsmrtonosnija sezona u posljednje četiri godine. Mnogi smatraju kako je to zbog prevelike gužve koja se ondje počela stvarati te misle kako se dozvole za penjanje previše olako izdaju. Međutim, dužnosnici ne smatraju da je to razlog jer, tvrde, ove godine izdali su samo sedam dozvola više, dakle 381. 

Cijene dozvola su vrtoglave (do 80 tisuća eura), ali ne i obeshrabrujuće za  penjače. 

Jezivi prizori

Mnogi pričaju kako su prizori ondje zaista postali stravični. Svako toliko može se pronaći truplo koje je ostavljeno zbog prevelike opasnosti za spašavanje. A ima i mnogo smeća zato što se mnogi do vrha jednostavno rješavaju tereta sa sebe. Ljudi najčešće posrnu u Zoni smrti gdje se temperature mogu spustiti do nehumanih vrijednosti (-30°C). Tijelo tada trpi strašne ozebline, a na vrhuncu planine dostupna je samo trećina kisika u odnosu na razinu mora. To dovodi do osjećaja kao što je mamurluk, a često stradaju i mladi - zdravi ljudi. 

Posljednje žrtve

Posljednji smrtni slučaj dogodio se u subotu. Britanac Robin Haynes Fisher (44) uspio se popesti na vrh, ali nije se uspio i vratiti nazad. Tijelo mu je doživjelo preveliki šok i život je izgubio dok se spuštao, samo 45 minuta nakon što je ostvario svoj san.

No, nije samo on nesretno završio. Prošli tjedan poginulo je i četvero ljudi iz Indije, jedan Nepalac, jedan Austrijanac i Amerikanac. 

U tijeku je sezona penjanja koja traje od ožujka do svibnja. U to vrijeme su vremenski uvjeti najpovoljniji pa se svi žele okušati u penjenjaju u tom razdoblju. To dovodi do velikih gužvi gdje se stvara veliki problem između ljudi koji se spuštaju i oni koji se penju. Jedni druge mole da se pomaknu u stranu kako bi mogli proći dok je svaki krivi korak - korak u smrt.

Iako nadležni traže rješenje za što manje smrtnih slučajeva, mnogima se čini kako im nije važno tko ide gore, sve dok to dobro plati. Nadajmo se kako tome nije tako te kako će ubrzo doći do adekvatnog rješenja i kako veličanstvena planina neće postati sinonim za izgubljene živote.

Brrr, ovo su zaista zastrašujuče činjenice i još jedan dokaz koliku moć zapravo priroda ima nad nama. 

Pogledaj novi video na našem YouTube kanalu.