Jedan dan idem u školu. Ulazim u tramvaj, odjenula sam novi šos i super cipele. Stojim sva ponosna... Kako imam problema s alergijama i sinusima, uvijek imam po dva-tri paketa papirnatih maramica u torbi. Taj dan nisam jer sam sve potrošila, a nisam obnovila zalihe.

I tako tramvaj krene, vrata se zatvorila, a ja kihnem i šmrklji izlete po cijelom mojem licu i ruci gospođe koja je stajala do mene.

Fuuuuj!!! Sjetim se da nemam maramice i oblije me hladan znoj. Vidim da neka ekipa srednjoškolaca umire od smijeha. Žena do mene totalno zbunjena. Zamolim je da mi da maramicu ako ima i ona izvadi samo jednu, tako da sam bila u dvojbi - trebam li njome prvo obrisati svoj nos ili ruku nepoznate žene. I čekam da se zaustavimo na sljedećoj stanici da izađem, a stanica nikako da dođe. Činilo mi se da je trajalo cijelu vječnost. Nikad me nije bilo više sram nego tad