Kako bi se opustio od napornog posla i izbacio svu negativnu energiju iz sebe, subote sam uglavnom provodio biciklirajući. To me oduvijek opuštalo. Tako sam se i ove subote predvečer vraćao s jedne od svojih relaksirajućih vožnji. Kao i uvijek po povratku kući prolazio sam pokraj stare drvene kuće kada sam primijetio da mi je probušena zadnja guma. Odmah mi je bilo jasno da ne mogu još desetak kilometara prijeći s biciklom u ovakvom stanju.

Iako je kuća, zbog velikog balkona na kojem su uvijek stajale pomalo jezive lutke, u meni budila određenu nelagodu bio sam prisiljen pokucati. Nakon poduže stanke, kada sam već bio spreman otići, uz glasnu škripu polagano su se otvorila velika drvena vrata. Uz sablasni zvuk zvonca iza vrata  pojavila se starica odjevena u crvenu haljinu s crnim šalom te me prostrijelila dubokim crnim očima.

Iako je vani grijalo dobrih 25 stupnjeva, na tren sam promrznuo. Ugledavši me, starica je razvukla kiseli, ali srdačan osmijeh i upitala me kako mi može pomoći. Objasnio sam joj svoju situaciju i ljubazno je zamolio da koristim njezin telefon. Nažalost, telefona u kući nije bilo, ali mi je ponudila da prespavam kod nje kako ne bih gurao bicikl još deset kilometara i to po mraku.

Shvativši da sam po stoti put ponovno zaboravio lampe za bicikl, ponuda ljubazne starice učini mi se kao jedino razumno riješenje. Ulazim u kuću i primijetim da zapravo uopće nije jeziva. Naprotiv, odiše toplinom pravog doma. Domaćica mi pokaže put do sobe gdje ću spavati i ponudi mi tuš te čistu odjeću. Znojan i izmoren od bicikliranja objeručke prihvatim tuš nakon kojeg me na velikom krevetu dočeka odjeća.

Iako je stil zapeo u pedesetima, odjeća je čista i mirišljava pa sam je s užitkom navukao na sebe. Kao i nakon svake dobre vožnje i toplog tuša počne me loviti umor. I taman kada sam trebao utonuti u dubok san prene me dječji plač. Naglo se ustanem iz kreveta i još jednom osluhnem – plač je dolazio iz susjedne sobe.

Izađem na hodnik i uhvatim se za kvaku sobe iz koje je dopirao dječji plač kad osjetim ruku na svom ramenu. Bila je to domaćica koja me pozivala na večeru. U tom trenu osjetim kako se kućom širi miris fine domaće klope i shvatim da sam gladan k'o pas. Uputim se sa staricom u blagovaonicu te uz ukusnu juhu i još finiji odrezak započinjem razgovor. Starica mi pripovijeda kako već deset godina, od kada je njezin suprug preminuo, stanuje sama i kako jako voli kada joj netko dođe. Kroz razgovor shvatim da nosim odjeću njezinog mrtvog muža koji se, usput budi rečeno, zvao baš kao i ja.

Iz neobjašnjivog razloga i ja se njoj počnem otvarati pa joj pričam kako moja supruga i ja također živimo sami jer, nažalost ne možemo imati djece. Ljubazna starica ostane ugodno iznenađena činjenicom da nisam napustio svoju suprugu unatoč tome što mi ne može pružiti potomka. Nakon fine večere domaćica kaže da ima još jedno slatko iznenađenje za mene i nestane u kuhinji. 

U tom trenu ispred mene se stvore djevojčice obasjane čudnovatom svjetlošću. Iako me na prvu prestraše na smrt, mahnem im i razvučem osmijeh no, od njih ne dobijem nikakvu reakciju.

Otvaraju se vrata kuhinje i starica izlazi s vrućom, domaćom pitom od jabuka. U jednom joj dahu ispričam što se dogodilo, a ona me u čudu gleda i tvrdi kako mi je već rekla da stanuje sama. Pokušavam joj objasniti da su djevojčice stajale baš tu gdje ona sada stoji i znakovito me promatrale no, starica me ušutka govoreći kako je moguće da mi se od umora počinju priviđati stvari. Potpuno siguran u ono što sam vidio, odlučim da se neću prepirati s ljubaznom domaćicom već ću sam istražiti tko se ovdje skriva. Nakon fine pite i malo neobaveznog razgovora, ispričam se uz napomenu kako sam jako umoran od bicikliranja i krenem u krevet. Na putu do sobe, naravno, ponovno pokušam ući u sobu iz koje je dopirao dječji plač no, naiđem na zaključana vrata.

Pod dojmom cijele večeri obuzet nekim sablasnim i posve čudnovatim osjećajem, zaključim da ću ujutro sigurno biti pametniji pa odlučim odspavati. Premoren vrlo brzo utonem u san no, ubrzo me probudi prodoran dječji plač. Skočim iz kreveta i krenem prema balkonu. Na moj užas ugledam hrpu lutki grčevitih izraza lica i jednu šarenu kutiju na kojoj piše: 'Otvori me!'. Bez razmišljanja dižem poklopac te u kutiji ugledam krvavi skalp dječje glave. Glasno vrisnem i probudim se u znoju od glave do pete. Pored sebe ugledam izbezumljenu suprugu koja me pita što se dogodilo. Ispričam joj kako sam sanjao da u onoj napuštenoj drvenoj kući stanuje starica koja čuva sablasne tajne - drvene lutke i dječje skalpove. Moja me draga pogleda u čudu i ispriča priču koju joj je pripovijedao njezin otac.

U toj napuštenoj kući živjela je profesorica koja trenutno sjedi u zatvoru i guli doživotnu kaznu. Sudi joj se radi višestrukog ubojstva. Naime, nesretnu je profesoricu napustio suprug jer nije mogla ostati u drugome stanju. Ogorčena i sama, kako bi osvetila svoju tužnu sudbinu, profesorica je svoje učenice navodila u kuću te ih tamo ubijala i kao 'uspomenu' čuvala njihov skalp. Od cijele priče prođe me jeza, zagrlim svoju voljenu suprugu i zaključim kako ću morati promijeniti uobičajenu turu bicikliranja jer pokraj te kuće više ne prolazim.