Hladni rat nije svugdje izgledao isto, a to se najbolje vidi kada se uđe pod zemlju. Švedska je desetljećima gradila skloništa za milijune civila. Jugoslavija je kod Konjica, duboko u planini, izgradila ARK D-0 za Josipa Broza Tita i nekoliko stotina odabranih ljudi, uglavnom iz političkog i vojnog vrha. Enver Hoxha otišao je drugim putem te Albaniju ispunio bunkerima. Procjenjuje se da ih je izgrađeno više od 170.000. Tri države i tri vrlo različita odgovora na isti strah: tko treba preživjeti kraj svijeta i kako. Samo što rat za koji su ti objekti građeni nikada nije došao onako kako su ga njihovi projektanti zamišljali. 

Nekoliko desetljeća poslije ostala je infrastruktura pripremljena za taj najgori mogući scenarij: tajni podzemni aerodromi, atomska zapovjedništva, radarski položaji i kilometri tunela. S njom počinje drugi dio priče, onaj koji danas možemo prikazati na televiziji i napokon postaviti pitanje bez straha da će nas netko uhititi: što napraviti s arhitekturom paranoje kada apokalipsa ne dođe? 

Tu počinje Ispod radara, nova četverodijelna avanturistička dokumentarna serija Hrvatske radiotelevizije. Umjesto da hladni rat prepričava iz udžbenika, traži ga ondje gdje je ostao fizički sačuvan: iza vrata debelih nekoliko tona, u sustavima ventilacije, zapovjednim centrima i kilometrima tunela. Kroz te prostore prolaze Lidija Kožar i Josip Kovač Levantin. 

Lidija je neustrašiva geografkinja i GIS stručnjakinja kojoj položaj objekta govori jednako mnogo kao i ono što se nalazi u njemu. Josip je pilot, avanturist i urbani istraživač s više od petnaest godina iskustva u napuštenim bazama i tunelima. Njima je sasvim normalno provesti dan bez prozora, signala i razumne količine prirodnog svjetla. Ne donose gotove zaključke niti prepričavaju povijest. U nju ulaze, ponekad na motoru, ponekad quadom ili avionom, a ponekad užetom kroz okno kojem se dno ne vidi.  

Ljudi koje susreću često su zanimljiviji od samog betona. Na Golu Plješevicu s njima se nakon 36 godina vraća Gordan Jelača, koji je ondje služio vojsku. Ovaj put dolazi sa sinom Matijom. Na mjestu na kojem je nekoć stražario pogleda ga i kaže: „Bio sam mlađi nego što je on sada, a vidi ga, dijete.” Nekoliko scena poslije ista serija uz gemišt završi u razgovoru sa strancima o svjetskom miru. Na pitanje je li ga lakše graditi kada je sunčano stiže odgovor koji bi mogao poslužiti kao sasvim solidan vanjskopolitički program: „Definitely not harder.” 

U albanskom Kukësu stvari ponovno postaju nešto luđe. Ispod grada nalazi se golem podzemni kompleks s kilometrima tunela, bolnicom, pekarnicama, tiskarom i vlastitim energetskim sustavom. Hoxhina ideja očito nije bila samo preživjeti napad. Trebalo je, po mogućnosti, nastaviti s radnim vremenom. Kroz pristupačan dio kompleksa ekipu vodi Afrim Cenaj, lokalni vodič koji prostor poznaje bolje nego što bi većina ljudi željela poznavati nekoliko kilometara tunela ispod vlastitog grada. 

U Švedskoj serija pronalazi sasvim drukčiji nastavak iste priče. Nekadašnje sklonište Pionen danas čuva servere. Ljude su zamijenili podaci, ali debeli zidovi ponovno imaju posao. Kod Göteborga Roger Eliasson, nekadašnji pilot i časnik švedskog ratnog zrakoplovstva, vodi Lidiju i Josipa kroz Aeroseum, bivši podzemni vojni aerodrom pretvoren u muzej. Njegova muzeološka teorija traje otprilike pet sekundi: „If you're doing a museum, make it interactive.” Posjetitelji ulaze u letjelice, diraju instrumente i istražuju kokpite. Ono što je nekad građeno da ostane skriveno danas postoji upravo zato da bi ljudi ušli unutra. 

Na Željavu Lidija i Josip, prikladno, dolaze avionom. Pred ulazom ih čekaju Danijel Borović, Ivan Selak i Ivica Ivandić, trojica hrvatskih pilota koji su ondje služili krajem osamdesetih. Internet danas Željavu poznaje kao spektakularnu ruševinu. Za njih je to bilo radno mjesto. Prvi put nakon više od tri desetljeća zajedno ulaze u bazu u kojoj su služili prije nego što su napustili JNA i MiG-ovima preletjeli u Hrvatsku. Josip usput napomene da je na Željavi bio nekoliko puta. Selak ga prekine: „...ali sigurno par puta manje nego mi.” Bolje vodiče teško je pronaći. 

Oni poznaju Željavu iz vremena kada su njezinim tunelima prolazili MiG-ovi i električni vučni traktori, kada su u njima radili tehničari, a unutar planine funkcionirali ambulanta i zapovjedni centri. Ivica Ivandić govori o golemim vratima teškim više od sto tona, projektiranima da zaštite aerodrom od mogućeg atomskog udara. Željavu iz drukčije perspektive promatra Mihovil Pirnat, autor ideje i producent serije, arhitekt i jedan od pionira urbanog istraživanja u Hrvatskoj. Napuštene civilne i vojne objekte dokumentira od 2008., dovoljno dugo da u ruševinama ne traži romantiku. Pred jednim od najkritičnijih dijelova kompleksa njegov je zaključak sasvim praktičan: „Što više vremena prolazi, investicija će biti veća.” 

Ispod radara upravo se tu odvaja od povijesne serije. U prošlost ulazi s ljudima koji su je živjeli. Luka Tokić režira bez distance i ukočenosti te zaigrano ostavlja prostor ljudima, neplaniranim situacijama i humoru gdje biste ga najmanje očekivali. Scenarij potpisuju dramaturginja i scenaristica Tea Matanović i Luka Tokić. 

Ispod radara prikazuje se ponedjeljkom u 21:35 na Prvom programu Hrvatske televizije. Propuštene epizode i reprize dostupne su na HRTi. 

Ideja i koncept: Mihovil Pirnat 

Redatelj: Luka Tokić 

Scenaristi: Tea Matanović i Luka Tokić 

Izvršna producentica: Eva Buczynski 

Direktor fotografije: Filip Kos 

Naratorica: Iva Šimić Šakoronja 

Urednica za HRT: Daniela Draštata Flock 

Produkcija: Creative Objective za Hrvatsku radioteleviziju