Diljem Francuske i ovaj tjedan nastavlja se val prosvjeda srednjoškolaca, zbog kojih će mnoge škole i dalje ostati zatvorene. Ono što je prije nešto više od tjedan dana krenulo kao niz blokada na pariškom području, ubrzo se pretvorilo u nacionalni val prosvjeda, paljenja požara, zatvaranja škola i uhićenja brojnih mladih. Od Pariza prosvjedi i demonstracije širili su se u Dijon, Lyon, Strasbourg, Lille, Marseille i druge gradove. No, nije ovo prvi i nikad viđeni ovakav prosvjed srednjoškolaca, kako u Francuskoj, tako i općenito.

Tijekom povijesti ostalo je zabilježeno nekoliko sličnih demonstracija koje su pokrenuli upravo srednjoškolci, tražeći za sebe bolje uvjete školovanja, protiveći se reformama školstva s kojima se nisu slagali te pokušavajući promijeniti školski sustav u cjelini. Evo mali pregled srednjoškolskih prosvjeda kroz povijest, od kojih je baš nekoliko bilo u Francuskoj te su obrascem vrlo slični onome koji se tamo upravo odvija.

Los Angeles, 1968. godina - 'East LA walkouts'

Bili su ovo jedni od najvećih školskih prosvjeda u američkoj novijoj povijesti, a sve je krenulo iz istočnog Los Angelesa, gdje je tada prevladavalo meksičko-američko stanovništvo. Naime, razlike u obrazovanju u tom su području bile ogromne u odnosu na ostatak Los Angelesa. Zabrana korištenja španjolskog jezika u brojnim školama, usmjeravanje isključivo ka strukovnom, a ne fakultetskom obrazovanju te velika stopa napuštanja škola bili su samo neki od problema.

Uz to, učenici su smatrali kako škole u kojima se školuju nisu adekvatne za boravak, učionice pretrpane, a uvjeti za rad nedostatni, dok je dodatan udarac bio i taj da se gotovo u potpunosti ignoriralo njihovu kulturu unutar kurikuluma. Zbog svih navedenih problema, učenici se udružuju s aktivistima te nekim nastavnicima i odlučuju jednostavno 'izaći iz škola'. Otuda i naziv 'LA walkouts' jer su jednostavno - otišli iz škola na ulice kako bi pokazali svoje nezadovoljstvo. 

Unutar tjedan dana više od 15 tisuća srednjoškolaca napustilo je škole diljem istočnog LA-a te su sastavili konkretnu listu zahtjeva te pravi politički program kojim bi te zahtjeve željeli uvrstiti u sustav. Najjednostavnije sažeto - htjeli su jednake uvjete za sebe i svoje nastavnike, a konkretnih je zahtjeva bilo 39. No, LA Board of Education odbija njihove zahtjeve zbog, kako su tada obrazložili, nedostatka sredstava. 

Ono što je ove prosvjede odvelo na potpuno novu i mnogo ozbiljniji dimenziju bilo je uhićenje nekolicine prosvjednika, među kojima je najpoznatije ono profesora i aktivista Salvadora Castra. Ta su uhićenja izazvala nove demonstracije, a iako većina od zahtjeva srednjoškolaca nije odmah ispunjena, dugoročno su ovi prosvjedi imali veliki utjecaj na američki obrazovni sustav. Također, ovi se prosvjedi smatraju jednim od ključnih događaja Chicano pokreta, društvenog te političkog pokreta za građanska prava Amerikanaca meksičkog podrijetla koji je trajao tijekom 60-ih i 70-ih godina.

Francuska, 1990. godina - pobuna zbog nezadovoljavajućih uvjeta u školama

Ovi prosvjedi iz 90-ih možda su najsličniji današnjima, jer je i do njih došlo zbog općeg nezadovoljstva učenika uvjetima u školama. Prenatrpani razredi, nedostatak nastavnika, nedostatni uvjeti u razredima, nepostojeća sigurnost u školama te mnogi drugi razlozi bili su okidač prosvjeda koji su krenuli među srednjoškolcima u pariškim predgrađima. U nekoliko je dana ovaj događaj također prerastao na nacionalnu razinu te je više od 100 tisuća učenika prosvjedovalo od Pariza do ostatka Francuske. Njihova je poruka bila jednostavna, tražili su "sredstva kako bi mogli učiti i obrazovati se". 

I ovaj, kao i brojne učeničke prosvjede nakon njega, pa i onaj današnji, na neki su način 'obilježile' manje, rubne skupine koje su svoje nezadovoljstvo iskazivale podmetanjem požara, paljenjem i nasiljem te tako bacile ružnu sliku na ono što je krenulo kao učenička borba za vlastita prava. No, većina prosvjednika djelovala je mirno, baš kao što je i trenutno slučaj u Francuskoj.

Na kraju su ovi prosvjedi doveli i do razgovora s tadašnjim premijerom, Michelom Rocardom, te su francuskim srednjim školama osigurana novčana sredstva za obnovu i poboljšanje uvjeta školovanja. Premijer i njegova vlada tada su shvatili da prosvjedi neće prestati sami od sebe već su ih shvatili ozbiljno te odlučili djelovati konkretnim ispunjenjem zahtjeva. 

Francuska, 1998. godina - Takozvani 'Octobre 98'

Samo osam godina nakon gore spomenutih, dogodili su se novi srednjoškolski prosvjedi u Francuskoj. I tada je sve krenulo od Pariza te su se demonstracije postepeno širile diljem Francuske. Učenici su ponovno bili nezadovoljni uvjetima u školama, prenatrpanim i prevelikim razredima, nedostatkom nastavnika, preopširnim kurikulumima...i uglavnom su, kažu, smatrali kako im škole ne daju dovoljno sredstava za "rezultate koji se od njih očekuju". Ovaj je prosvjed bio još masovniji nego onaj osam godina prije njega, a u samo nekoliko dana na ulicama je bilo više od 200 tisuća mladih. Prosvjede su uglavnom organizirali srednjoškolski sindikati, ali zanimljivo je da su u ovim demonstracijama sudjelovali i učenici škola koji nisu imali ove konkretne probleme. "Prosvjedujemo u znak solidarnosti sa školama koje su nezadovoljne", govorili su tada neki učenici. Mjerama i rješenjima koje su im tada ponudili premijer Lionel Jospin i ministar obrazovanja, Claude Allègre, nisu svi bili zadovoljni, zbog čega su se godinu dana kasnije pojavili novi zahtjevi za poboljšanjem obrazovnog sustava. 

Francuska, 2005. godina - rodio se prepoznatljiv oblik srednjoškolskih prosvjeda

Iako se čini da je do ovih prosvjeda dovelo nezadovoljstvo iz demonstracija nekoliko godina ranije, ovi su prosvjedi zapravo bili usmjereni protiv konkretnog zakona. Naime, tadašnji ministar obrazovanja François Fillon predložio je novi, veliki zakon o obrazovanju, s kojim se učenici tada baš i nisu sasvim složili. Najviše su ih zasmetale planirane promjene baccalauréata, što se uglavnom odnosi na francuske državne ispite (maturu) te općenito Bolonjski proces obrazovanja. 

Početkom ožujka 2005. godine više od 165 tisuća francuskih učenika izašlo je na ulice, a zbog ogromnog nezadovoljstva predsjednik Jacques Chirac i Fillon odlučili su suspendirati upravo taj, najsporniji dio reforme. Tada je veliki broj učenika bio zadovoljna dobivenim te su se vratili na nastavu, no određeni broj mladih, onaj radikalniji, ostao je na ulicama i nastavio demonstracije. 

Tada dolazi do blokada, okupiranja škola i raznih demonstracija u Parizu, Marseilleu i Toulouseu, a posebno je pamtljiv događaj iz Toulousea gdje je policija iz zgrade obrazovne uprave, jednog po jednog, iznosila oko 300 učenika koji su legli na pod i odbijali otići. Učenici su tvrdili kako su promijenili taktiku jer su mediji, tijekom početka prosvjeda, više medijskog prostora davali onima koji su stvarali nerede, a odmaknuli su se od pravih zahtjeva zbog kojih su prosvjedi ustvari i krenuli. Oni su htjeli vratiti fokus upravo na to, barem su tako tvrdili.

Tako se prosvjed iz masovnog transformirao u manji, ali mnogo aktivniji, pokret blokada i okupacija, a upravo su taj prosvjed te blokade postavili temelje novog, prepoznatljivog oblika srednjoškolske političke akcije. Učenici su se i 2018. godine u Francuskoj organizirali te prosvjedovali protiv uvođenja obrazovne reforme, a današnji prosvjedi nastavljaju borbu koju su svih ovih godina učenici započeli.

Čile, 2006. godina - 'Revolucija Pingvina'

Ovaj je prosvjed zapamćen kao jedan od najdramatičniji ovakvog tipa u novijoj povijesti, a naziv 'Revolucija pingvina' dolazi od tradicionalnih bijelo-tamnih školskih uniformi čileanskih učenika. Učenici su i ovdje imali konkretne i naizgled jednostavne zahtjeve; besplatan ili barem jeftiniji javni prijevoz u škole, bolju infrastrukturu, ukidanje naknada za prijemne ispite te poboljšanje prehrane u školama. No, ubrzo se ispostavilo da, osim preskupih karata za autobus, ni cijeli sustav školstva baš ne funkcionira niti su učenici njime zadovoljni.

Iz tog nezadovoljstva prosvjedi rastu, a učenici počinju doslovno preuzimati vlastite škole. Počeli su ostajati u školama cijeli dan, preko noći bi spavali u hodnicima i učionicama, a roditelji su im tijekom ovog 'preuzimanja' donosili hranu i ostale potrepštine i tako ih podržali u njihovom naumu. Ono što je počelo u nekoliko škola uskoro se proširilo na stotinjak srednjih škola diljem Čilea. 

Ovaj je prosvjed tada paralizirao obrazovni sustav ove zemlje, a procjenjuje se kako je u njemu sudjelovalo gotovo 800 tisuća mladih. Potom su, 5. lipnja, podršku dobili i od sveučilišnih studenata te sindikata, a u dijelovima zemlje prosvjedi su eskalirali u nasilje, zbog čega je policija morala intervenirati. 

Tadašnja predsjednica Čilea, Michelle Bachelet, započela je pregovore s vođama prosvjeda te je čak osnovala i Predsjedničko savjetodavno vijeće za obrazovanje u kojem su sudjelovali i učenici te njihovi predstavnici. Zajedno su pokušali doći do konsenzusa i pronaći rješenje za probleme na koje su učenici ukazali, ali njihovi se zahtjevi na kraju nikada nisu u potpunosti ispunili. 

Iako ovaj masovni prosvjed nije doveo do ispunjenja svih konkretnih zahtjeva učenika, ipak je bio velika stepenica u izjednačavanju nejednakosti unutar školskog sustava, što je i danas veliko nacionalno pitanje u Čileu. A moramo podsjetiti i na prosvjede koje su, zajedno sa studentima, srednjoškolci u Čileu ponovno pokrenuli 2011. godine te se borili za ispunjenje vrlo sličnih zahtjeva.