Romansa iz tramvaja: Nakon dejta mi je poslao kaznu
Da sam još ujutro znala kako će izgledati ostatak mog ponedjeljka zasigurno se ne bih ni trudila ustati iz kreveta. Ali hej, ponedjeljak je, što se od tog glupavog početka tjedna uopće moglo očekivati! Strka, frka i panika vladaju svako jutro s obzirom na to da bih po mogućnosti trebala stići na vrijeme na faks, ali to je u Zagrebu praktički igra na sreću. Hoće li tramvaj doći na vrijeme? Ili da jednostavno pozovem Uber? A hoće li Uber doći na vrijeme?
O ne, dolazi kontrola!
Ovo sam jutro ipak odlučila pričekati tramvaj koji je, za divno čudo, došao na vrijeme. Malo mi je to bilo sumnjivo, ali nisam puno razmišljala o tome. Pa valjda me nekad zagrebački promet može i ugodno iznenaditi, zar ne? No, odmah po ulasku u tramvaj i prislanjanju pokaza na aparat, počeo je proizvoditi onaj neugodan zvuk - jer pokaz više nije vrijedio. Dakle, ovaj ponedjeljak ne samo da je bio početak tjedna, već i početak novog mjeseca. A ja, odgovorna studentica, totalka sam zaboravila produžiti pokaz.
Ali, na svu sreću, u džepu jakne imala sam nekoliko kovanica siće, taman da kupim kartu kod vozača. I baš dok sam se probijala kroz gužvu, udarala sve moguće rukama i nogama, gotovo završila na podu nakon naglog kočenja tramvaja, samo da bih došla dva metra od svoga cilja - ispred mene se stvorila kontrola. I to zgodna kontrola… ALI IPAK KONTROLA! I sad ti njemu objasni da sam baš namjeravala produžiti pokaz danas poslije faksa i da sam baš krenula prema vozaču da kupim kartu...
"Mogu li vidjeti tvoju kartu?", upitao me. Gotovo da nisam ni čula to pitanje jer sam bila previše zaokupljena svojim mislima. Bio je zgodan ovaj ZET-ovac, visok dečko, tamne kose i tamnih očiju, ne puno stariji od mene. Ali, zašto ja sad razmišljam o tome?
Ponovio je pitanje.
"Ja… ovaj… nemam…", počela sam zamuckivati. "Aha, tako dakle, onda ćemo izaći na sljedećoj stanici", rekao je. O ne! Osjetila sam poglede svih ostalih ljudi u tramvaju kako nas ispraćaju na izlasku...
'Ček, stvarno si izašla s njim da ne platiš kaznu?'
Bio je još ljepši na suncu... Sve dok mi nije počeo pisati kaznu! Izvadio je olovku i papirić i na njega nešto napisao, a potom mi papirić pružio u ruku. Na papiriću je bio napisan njegov broj mobitela. Što?
"Nisam ti to mogao dati u tramvaju pred svima pa smo zato morali izaći. Već te dugo vremena viđam u tramvaju i volio bih te izvesti na kavu, ako je to moguće", rekao je odjednom. Nikakvu kaznu nije spominjao. Pristala sam i obećala da ću ga nazvati nakon faksa. A po dolasku na faks sve sam ovo ispričala svojim prijateljicama. One su me počele zadirkivati da sam na kavu pristala samo kako bih se izvukla od plaćanja kazne, ali stvarno nije bilo tako! Svidio mi se.
Kad je faks završio, a mi se napokon našli, dejt je stvarno odlično počeo. Bio je smiješan, zabavan i zanimljiv, puno je toga znao. A opet s druge strano bio je malo nervozan i crvenio se, što mi je od svega bilo najslađe. I dejt bi sigurno završio odlično da me prijateljica nije nazvala, a ja prilikom javljanja slučajno pritisnula zvučnik, tako da je i on mogao čuti ono što je nepromišljeno izgovorila.
"Ček, jesi ti stvarno otišla van s njim samo da ne platiš kaznu?!", odzvanjalo je iz mog mobitela.
Ipak mi je poslao kaznu
Malo je reći da je meni bilo strašno neugodno, a da je on bio strašno razočaran. Bilo je suvišno objašnjavati da mi se stvarno svidio, pogotovo sada nakon što smo se bolje upoznali.
Danima sam se loše osjećala. Sve do jednog dana, kad sam po povratku s faksa u poštanskom sandučiću našla kaznu za vožnju tramvajem bez karte i rok unutar kojega ju moram platiti. Osveta se stvarno servira hladna!