Zašto Antarktika?

Osim same fascinacije, s nepunih 17 Antarktika je ostala moj jedini „neosvojeni“ kontinent, a do punoljetnosti sam htjela kročiti na svaki od sedam. Putovala sam s tatom, sve smo organizirali oko godinu dana, a put je trajao više od mjesec dana preko Urugvaja, Paragvaja, Brazila i Argentine. 

Što je obavezno kad ideš tamo? 

Širok spektar odjeće, od kratkih majica za Južnu Ameriku, do najdebljih vesti i jakni za Antarktiku. Putovali smo u prosincu i siječnju, kad je na južnoj polutci ljeto. 

Koliko ste putovali?

Sve je išlo po planu i na brod za Antarktiku ukrcali smo se u najjužnijem gradu na svijetu, argentinskoj Ushuaiai. Trebala su nam dva dana čiste plovidbe na pučini da bismo ugledali prve ledenjake i antarktičko tlo. 

Životinjski svijet ondje?

Obalni dio Antarktike obiluje životinjskim svijetom. Vidjeli smo svih pet vrsta pingvina koji tamo žive, razne ptice, nekoliko vrsta tuljana i kitova. Sve su nam životinje dopuštale da im prilazimo blizu, osobito pingvini. Bili smo im na par metara...

Neugodnjaci? Je li ih bilo?

Na Antarktici ne. Neugodno iskustvo imali smo samo u Buenos Airesu, svega nekoliko ulica dalje od centra grada. Kasno popodne smo se vraćali u hotel i osjetili neugodan miris i prskanje po odjeći. Odjednom su se kraj nas pojavili muškarac i žena s novinskim papirima i htjeli nam, tobože, pomoći. Tati su zatim na pamet pale putovnice i novac. Kad je posegnuo u džep, novca nije bilo. Našao ga je u sklupčanim novinama muškarca. Da, htjeli su nas zapravo ‘očistiti’ na malo druačiji način... 

A neki posebno lijepi trenuci?

Sve je drugo bilo pozitivno i rado se svega i danas sjetim. Najdraža uspomena s Antarktike mi je s Deception Islanda, gdje smo, osim druženja s pingvinima, imali priliku i okupati se u vodi na svega nekoliko stupnjeva iznad ništice. Skinula sam debelu jaknu i odjeću sa sebe i nadobudno pojurila unutra, no već u prvim metrima zbog hladnoće osjećala sam se kao u predinfarktnom stanju, tako da je moje kupanje trajalo doslovno 18 sekundi. Tata je bio pametniji i postepeno ulazio unutra i s guštom plivao 20-ak minuta. 

Gdje ste spavali, kako ste se prilagodili hladnoći? I kakva je bila hrana?

Spavali smo i živjeli na ekspedicijskom brodu sa 80-ak putnika i članova posade. Tamo smo imali sve; krevet s pogledom i kupaonicu, tri obroka dnevno, salu za stručna predavanja, čak i disko. Prelaskom južne polarnice ušli smo u 24 satni dan, no nije nam smetalo. Zastorima smo si pomagali pri spavanju. Temperature su varirale od pozitivne nule do minus 15, što nam, s obzirom na to da smo ponijeli debele hlače i jakne, nije značajnije smetalo. Hrana je, također, bila vrhunska. Najviše se sjećam pite od jabuka s preljevom od vanilije. Jela sam je svaki dan. 

Je li to zaista jedini kontinent koji ljudi još nisu uništili?

Zasad apsolutno. Antarktika je još uvijek jedini divno netaknut kontinent. Prije svakog iskrcavanja na kopno morali smo dezinficirati čizme kako bi otklonili i najmanju mogućnost da ćemo je zagaditi. No, mislim da to neće još predugo trajati. Na Antarktici postoji sve više baza, a time i ljudi, koji pod izlikom istraživanja pokušavaju ovladati njome.

Čime je tebe osvojila?

Svojom iskonskom ljepotom, ledenjacima u različitim oblicima i životinjskim svijetom me ostavila bez daha i još je uvijek mogu osjetiti, sedam godina kasnije. Ona je ulazak u potpuno drugačiji svijet i jedinstveno prostranstvo čiste ljepote!

Ovaj putopis možete pročitati i u JoomBoos Videostar magazinu koji je na svim kioscima diljem Hrvatske i BiH.