Bez srama 29 pregleda 18. studenoga 2015.

'Tata je bio nasilan, ali boljelo je kada je otišao...'

Tužni dječak
Dreamstime

Iako smo mislili da se bez tate nećemo snaći, naš je život postao mnogo bolji...

Otkad znam za sebe u našoj je kući uvijek bilo svađa. Tatu smo stvarni rijetko viđali, a kada bi došao kući, uglavnom bi se svađao s mamom. 

Jedini mirni obiteljski trenuci bili su za vrijeme rođendanskih proslava i blagdana. Srećom, u svemu tome nisam bio sam. Moj mlađi brat Vjeko i ja uvijek smo se držali zajedno. Kad god bi nastala u kući velika dreka, Vjeko bi meni trčao u krevet i skrivali bismo se ispod popluna dok ne prođe.

Jednoga jutra ustali smo i tate nije bilo. Prvo smo pomislili da je na poslu ili s prijateljima iz radionice, ali ni navečer se nije vratio. 

Mama je bila povučena i neobična tužna...

Što smo više odrastali, tata nam je sve više nedostajao

Niti nakon dva dana ga nije bilo, a ja sam napokon odlučio pitati mamu gdje je. Samo mi je kratko odbrusila da se tata neće vratiti i je više nikada ne pitam za njega.

Tuga u meni bila je neizmjerna. Iako nisam volio to što je tata često vikao na mamu, nedostajao mi je. Tada sam imao osam godina i kretao u drugi razred. Vjeko je imao četiri godine i još nije previše toga razumio. Ipak, shvatio je da tste nema. 

Što smo više odrastali, sve nam je više nedostajala očinska figura u životu. Mama se zbilja trudila dati nam sve i nadomjestiti tatu, ali praznina se i dalje osjećala. 

Jednoga dana, nakon štole, rekla nam je da nas želi upoznati s jednim svojim prijateljem. Odmah mi je bilo jasno da je to njezin dečko i, iako je tada već bilo prošlo mnogo vremena od tatina odlaska, bio sam ljut.

Teško samo prihvatili da je mama našla novu ljubav

Kako ga je mogla tako lako zamijeniti? Odlučio sam tom čovjeku pružiti otpor. 

"Nema šanse da će on meni glumiti tatu!", pomislio sam. Ipak, nisam htio povrijediti mamu pa sam ga upoznao, ali sam si obećao da ga nikada neću prihvatiti...

Unatoč mojoj odlučnosti, s vremenom me uspio "slomiti". Bio je neodoljivo pristupačan, potpuno me razumio i razgovarao je sa mnom kao s odraslim čovjekom, a ne djetetom. 

Nakon nekog vremena shvatio sam da jedva čekam naša druženja. Upravo je on nadomjestio veliku prazniku i danas mogu priznati da mi je u punom smislu te riječi postao - otac. 

Tvoja reakcija?