Kad sam prvi put progovorila o borbi s bulimijom, iskreno, nisam razmišljala ni o čemu. Samo sam počela pričati. Tek nakon tog livea u kojemu sam sve priznala su mi dolazile poruke u kojima su mi ljudi čestitali na hrabrosti. Također su mi pisali da vjerojatno nisam ni svjesna mogućih posljedica toga što sam sa svojom pričom izašla van... I iskreno, ni dan danas ne znam koje bi negativne mogle biti, ali pozitivnu sam otkrila. Svojim iskustvom mogu „pomoći“ drugima da shvate da nisu sami. Ali, vratimo se na početak.

Što mi je bio okidač?

paulasik/Instagram

Što je kod mene bio okidač? Mislim da je to bila loša veza u kojoj sam tada bila i u kojoj sam iz dana u dan razvijala sve više kompleksa. Iako sam tada bila u fizičkoj formi života, psihički nisam bila dobro. I upravo su u tom periodu krenuli problemi. Bilo je stvarno grozno teških trenutaka. A oni najgori? Njih se stvarno nerado sjećam. Znam da je bilo trenutaka u kojima sam ‘ludila’ u stanu, zatvorena unutar četiri zida, u svojoj sobi. Živjela sam u takvom neredu... U krevetu mjesecima nisam spavala jer je bio zatrpan stvarima. Spavala sam na kauču. Po cijeloj sobi su mi bili razbacani omoti hrane i ostaci dostave, odjeća je bila posvuda. I sad kad se toga sjetim stvarno je istinita ona; nered u stanu - nered u glavi... Ali tada to nisam tako gledala.

Prespavala bih pola dana, a onda bih jela

paulasik/Instagram

Tada sam mislila da nema izlaza iz kaosa, mislila sam da se nalazim u začaranom krugu neke čudne agonije. Neprestano sam plakala i osjećala neku odvratnu nelagodu u tijelu. Dan bi mi uglavnom počeo oko 15 sati. Mislila sam, ako prespavam pola dana, manje ću jesti. Ipak, brzo sam se sjetila da sam se cijelu noć prežderavala... Bila sam troma, razočarana, ništa me nije moglo usrećiti. Osim hrane. Pa sam opet odlazila do dućana po još. Hranila sam se ‘hranom iz vrećice’ i dostavama, pizzom, lazanjama... Nije sat u danu prošao, a da ja nisam jela i plakala. Lagala bih da imam puno posla i obaveza kad bi me prijatelji zvali negdje. Posao mi je patio jer, naravno, nisam imala volje ni za čim. Propalo mi je brdo kampanja, a ja sam i dalje bila u svojoj sobi. Ni koraka dalje. Bila sam frustrirana i razdražljiva. Odbijala sam vidjeti čak i obitelji.

Tata, s kojim živim, prvi je primijetio da nisam dobro. Mislim, svi su to vidjeli. Ali nisu bili svjesni koliko je ozbiljno jer sam se skrivala. Konstantno sam bila bezobrazna i plakala bih na svaku rečenicu upućenu meni, a baš to im je otvorilo oči. Sestri sam prvoj priznala što prolazim, a tata me jedno jutro samo posjeo i rekao mi: ‘Curka, puštao sam te da se nađeš sama, ali sad je vrijeme da ja interveniram.’ Tu sam se potpuno slomila. I shvatila da se nešto ozbiljno mora promijeniti. Naravno, puno je pritisaka dolazilo iz tog ‘savršenog Instagram svijeta’ odakle me većina ljudi znala.

Slika lažnog savršenstva te zavede

paulasik/Instagram

Nikad nisam voljela taj svijet, ali da, bila sam mu izložena. Kao i većina nas danas. Velik je to teret. Stalno nam se nabijaju neki standardi, postavljaju ljestvice, određuju norme. A tko to radi? Netko tko ima svoju viziju nas. Ljudi zaboravljaju da oni i samo oni upravljaju vlastitim životima, a ne neki „samoprozvani“ ili „općeprozvani“ utjecajni ljudi. I zato mislim da smo u velikom problemu. Kad se sjetim koliko mi je ljudi pisalo o vlastitim problemima koji ih muče nakon što sam ja progovorila o svojim... Ali, baš zato mi je drago da jesam. Iskrenost online je moja furka. Jer, jako me ljute ljudi koji ‘glumataju’ i vode dvostruke živote. Ne zato što nisu svoji, već zato što na taj način kvare percepciju ljudi i mlađih generacija koje ih prate o realnoj slici života. Ja nisam nikad pokušavala privući više ili maje ljudi. Ja sam ja. Ljudi koji se sa mnom mogu poistovjetiti ostaju na mom profilu, oni koji se ne nađu u tome, ne zadržavaju se. To mi je dovoljno.

Budite bolji prema sebi, poruka je vrlo jednostavna

Danijel Berkovic/PIXSELL

Naravno, uvijek se nađe onih koji se ne slažu sa mnom. I to je okej. Nađe se i onih koji govore ružne stvari. Iako se trudim ne obazirati, kad si nesiguran u sebe, kad ti se svijet ruši, bilo koji ružan komentar te može dokrajčiti. I zato je važno govoriti o ovakvim stvarima, kako bi ljudi shvatili da ružne riječi bole i čine štetu. Trebamo širiti ljubav. A sad, kad me pitaju kako sam se uspjela izvući iz pakla bulimije, uvijek im kažem istu stvar. Samo radom na sebi se možeš izvući. I ljubavlju prema sebi. Ne kažem da je sve iza mene. Nije. I dalje učim kako zavoljeti sebe, kako balansirati dobre i loše trenutke. Svi ih imamo, ali kad nađemo mir, ništa nas više ne može izbaciti s tračnica. Ja sam u fazi pronalaženja tog mira.

Svojom pričom potičem druge na razmišljanje, ali uvijek kažem, za svaki problem možete se i morate obratiti onima koji su za to stručni. Ja možda ne mogu napraviti mnogo, ali vam svima mogu reći da se svaki dan pogledate u ogledalo i kažete si nešto lijepo. To je prva promjena. Nemoj biti grub prema sebi. Kad ti na jezik dođe neka uvreda, pregrizi ga. A onda pričaj s roditeljima, prijateljima, stručnjacima. Možda ti se sad čini kao da je sve jedna velika crna rupa bez dna, ali nije. Stvarno ne mora biti tako.

Priču možete pročitati i u novom broju JoomBoos Videostar magazina.

Pogledaj novi video na našem YouTube kanalu.