Prati
Suzannah Weiss imala je samo 13 godina kad ju je tata natjerao na prvu dijetu. Tada je krenula njezina borba s hranom i poremećajima u prehrani koje je putem razvila. Ovo je njezina priča
"Imala sam 13 godina kad mi je tata prvi put počeo davati savjete o prehrani. Kad bih tražila 'repete', podsjetio bi me da obavezno nakon toga moram vježbati. Kad bih pojela nešto slatko, upozorio bi me da će mi se to uloviti i da ću se početi debljati iste sekunde.
Imala sam 14 kad sam se zapisala za školski zadatak na satu zdravstvene kulture. Morala sam brojati svaku unesenu kaloriju. Tata je bio ponosan. I moji vršnjaci su mi čestitali što mršavim, iako ni prije toga nisam bila pretila.
No, ja nisam bila anoreksična djevojka o kakvima inače možda čitate. Rijetko sam preskakala obroke, barem u početku. Moja je prehrana bila nešto na čemu bi mi mnogi čestitali: za doručak bih jela pahuljice i jogurt, za ručak salate i zdrave sendviče, za večeru nešto kuhano kod kuće. No, u krevet bih uvijek odlazila gladna, nezdrave tjelesne težine, a usput sam i potpuno izgubila mjesečnicu.
Izgubila sam još deset kilograma...
Kad je tata postao zabrinut za mene i rekao mi da se možda borim s poremećajem u prehrani, ja sam se samo nasmijala. Bilo je to nevjerojatno licemjerno od njega. Priča se okrenula pa je sad on bio ljut na mene što preskačem desert i ne tražim još hrane. Tako mu i treba, mislila sam tada. Bio je to samo znak moje tinejdžerske buntovnosti.
Kad sam imala 15, i izgubila već nekih 10-ak kilograma, moji su me roditelji poslali specijalistu za poremećaje u prehrani, pratili moju kilažu iz dana u dan i nadzirali svaki moj obrok kako bi me barem pokušali natjerati da jedem više. No, u stvarnosti nije bilo pravih posljedica ako ne bih pojela sve što su mi rekli da pojedem. Iako sam na njihov nadzor gledala kao na upozorenje da prestanem s izgladnjivanjem, jednostavno nisam mogla...
Osjetila bih neviđenu grižnju savjesti kad god bih pojela i mrvicu više od onoga što sam si zamislila... S vremenom sam počela preskakati obroke i povraćati.
Sa 17 sam prvi put otišla u bolnicu
Imala sam 17 godina kad su me roditelji poslali u bolnicu na terapiju. Ondje sam bila pod konstantnim nadzorom. Slučajevi ljudi koje sam ondje upoznala činili su mi se mnogo gori od moga, pa sam si nekako utuvila u glavu da moram 'dokazati' zašto sam ovdje. Tada sam počela gubiti još kilograma pa su me roditelji, nakon nekoliko mjeseci, poslali u novi centar za liječenje.
Shvatila sam da nemam izbora. Ili ću ostati ovdje zauvijek ili ću jesti obroke koje mi daju, pomislila sam. Shvatila sam da, uz to, imam još dvije opcije: oporaviti se što je prije moguće ili odugovlačiti i nastaviti se kotrljati na tom sporom kotaču. Ili ću se nastaviti izgladnjivati ili ću napokon shvatiti da zaslužujem biti prihvaćena ma koliko god kilograma imala.
Ta odluka nije bila jednostavna, no svoje sam strahove ondje proživljavala uz velik broj ostalih žena koje su također trebale naučiti da zaslužuju ljubav bez obzira na svoju kilažu. Nismo razgovarale o hrani, već o nesigurnostima koje su nam svima bile zajedničke. Bile smo si podrška. I tada sam shvatila da u toj borbi nisam sama. Tad sam znala da je zaista moguće pobijediti čak i najtežu borbu.
Snagu sam pronašla u djevojkama s kojima sam bila na liječenju
Prijateljice koje sam stekla ondje nisu me gledale kao žrtvu poremećaja u prehrani - već kao djevojku koja će, nakon izlaska iz ovog mjesta, ponovno pronaći vlastiti identitet koji je nekad davno izgubila. Ubrzo sam trebala krenuti na fakultet i bila sam spremna. To me uzbuđenje otada nikad nije pustilo.
Nikad nisam bila dijete s postera o anoreksiji, niti ono s postera o oporavku. Nisam imala onaj trenutak prosvjetljenja u kojem sam shvatila da sam prekrasna i savršena. Šalim se pa kažem da se u posljednjih sedam godina nisam stigla baviti svojom kilažom, jer imam pametnijeg posla.
Možda ću zauvijek ostati negdje na pola puta razmišljanja kako se borim s poremećajem u prehrani ili, s druge strane, imam savršenu sliku vlastitoga tijela. Jer, i dalje se ne osjećam prekrasnom i savršenom. No, razlika je u tome što sada znam da zaslužujem ljubav i prihvaćanje neovisno o tome kako izgledam, jesam li savršena (a budimo realni, nitko nije), imam li deset kila viška ili dvije manjka. Zaslužujem ljubav baš kao i svatko od nas, bez obzira na sve."
Izvor: Seventeen
Ispovijest hrvatske influencerice Paule Sikirić o borbi s depresijom i poremećajem u prehrani čitaj u novom, platinum izdanju JoomBoos Videostar magazina, koji možeš pronaći na svim kioscima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji.
POGLEDAJ NOVU EPIZODU EUROTRIPA:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Joomboos.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Joomboos.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
mala_loodacha
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun?
Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.