'Djevojka koja je plakala bisere': Mračna bajka s kipićem

Na 98. dodjeli nagrada Akademije, Oscar za najbolji kratkometražni animirani film pripao je dirljivom ostvarenju 'Djevojka koja je plakala bisere' ('The Girl Who Cried Pearls').

Ovaj sedamnaestominutni film, izrađen tehnikom stop-animacije, djelo je kanadskog redateljskog dvojca Chrisa Lavisa i Macieka Szczerbowskog, koji su već bili nominirani za Oscara 2007. godine za film 'Madame Tutli-Putli'. Njihov novi uradak, nastao u produkciji uglednog kanadskog Nacionalnog filmskog odbora (NFB), potvrdio je status autora kao majstora animirane forme i pripovijedanja.

MARIO ANZUONI/REUTERS

Mračna priča iz starog Montreala

Radnja filma smještena je u siromašne četvrti Montreala na početku 20. stoljeća. Pratimo priču o dječaku koji živi od skupljanja otpadaka u luci. Kroz rupu u zidu svog skromnog doma, on promatra svoju susjedu, djevojku koju zlostavlja okrutna maćeha. Svake noći njezine suze tuge pretvaraju se u prave bisere, koje ona ujutro posramljeno odbacuje. Dječak ih potajno skuplja i odnosi nemilosrdnom vlasniku zalagaonice, koji u njima vidi priliku za golemo bogatstvo.

U srcu ove mračne i vizualno očaravajuće bajke leži dječakova moralna dilema: hoće li iskoristiti djevojčinu patnju za vlastito bogaćenje ili će se prepustiti osjećajima ljubavi i pokušati je usrećiti. Film tako postaje bezvremenska parabola o pohlepi, nevinosti i moći koju priče imaju nad vrijednošću stvari.

Priča koja se rađala više od desetljeća

Inicijalna inspiracija za film rodila se na potpuno neočekivan način još tijekom snimanja filma 'Madame Tutli-Putli'. U jednoj od ključnih scena, lutki je pukla biserna ogrlica, a biseri su se rasuli po cijelom setu. Taj prizor, istovremeno prekrasan i kaotičan, godinama je ostao u mislima redatelja. Ipak, ideja o djevojci koja plače bisere morala je čekati više od deset godina na realizaciju, ponajviše jer autori nisu mogli pronaći zadovoljavajući završetak.

Tek ih je naknadna spoznaja o tome kako zaokružiti priču potaknula da se vrate projektu. Kako su sami rekli u jednom intervjuu, konačni preokret u radnji bio je „eureka trenutak” koji je cijelom filmu dao smisao - postao je to film o samoj prirodi pripovijedanja.