Pismo koje je Chaplin napisao kćerki za Božić će te rasplakati

Dirljivo pismo napisao je svojoj kćerki Geraldine 1965. godine na Božić i u njemu potpuno ogolio svoju dušu, piše Lola, a svake godine u ovo blagdansko doba to se pismo šera i svaki put nas dirne i rasplače. U pismu joj pokušava reći da zauvijek ostane skromna i zauvijek cijeni druge ljude te da se ne umisli pod pritiskom slave. Uz to joj poručuje da je on možda bio propalica i skitnica, ali je uvijek bio iskren i vjeran sebi i poštovao druge. Pročitajte pismo:

via GIPHY

"Djevojčice moja!

Noć je. Božićna noć. Svi naoružani muškarci su otišli spavati. Uspavaj svog brata, sestru. Čak ti je i majka zaspala. Umalo sam ih probudio dok sam došao do ove poluosvjetljene sobe. Tako si daleko od mene. No nek' oslijepim ako mi uvijek nisi pred očima. Tvoj portret tu na stolu, i tu u mom srcu.

Gdje si ti? Tamo, u veličanstvenom Parizu, plešeš na velikoj teatralnoj pozornici na Jelisejskim poljima. Svjestan sam da si daleko, no ipak mi se ponekad čini, u tišini noći, da čujem tvoje korake, da vidim tvoje oči, blistaju kao zvjezdice na zimskom nebu.

via GIPHY

Čujem da glumiš u toj predstavi i da igraš ulogu perzijske ljepotice koja osvaja Tatar-kana. Ljepota i ples! Budi zvijezda i sjaji! No, ako te entuzijazam i poštovanje javnosti zatruju, ako te miris cvijeća koje ti se nudi omami, sjedi u kut i pročitaj pismo, poslušaj glas svog srca. Ja sam tvoj otac, Geraldina! Ja sam Charlie, Charlie Chaplin! Znaš kolike sam noći proveo pored tvog uzglavlja dok si bila dijete, pričao ti bajku o Uspavanoj ljepotici, i probudio zmaja? I kad bi mi se san navukao na moje stare oči, tjerao sam ga govoreći: ”Odlazi! San moje kćeri je moj san!”

Vidio sam tvoje snove, Geraldina, tvoju budućnost. Vidio sam djevojku koja pleše na pozornici, kao vilu koja leti nebom. Slušao sam publiku kako govori, ”Vidite li tu djevojku? To je kćer jedne stare budale, sjećate se, njegovo ime je Charlie?”. Da, ja sam Charlie! Ja sam stara budala! Sada je na tebe red. Pleši! Ja sam plesao u prevelikim rasparanim trapericama, ti plešeš u svilenoj haljini kao princeza. Taj ples i aplauzi ponekad će te vinuti u nebo. Leti! Leti tamo! No spuštaj se na zemlju!

via GIPHY

Trebaš vidjeti živote ljudi, živote uličnih plesača koji trnu od hladnoće i gladi. Ja sam bio kao oni, Geraldina. Tih noći, tih magičnih noći dok si ti spavala, smirena mojim pričama, ja sam bio budan.

Gledao sam ti lice, slušao otkucaje tvog srca i pitao se, ”Charlie, poznaje li te uopće ovo dijete?” Ne poznaješ me, Geraldina. Mnogo sam ti priča ispričao u tim noćima, no njegovu priču – nikada. A ona je takođe zanimljiva. To je priča o gladnoj budali koja je pjevala i plesala na ulicama Londona i skupljala sitniš.

No, bolje da pričamo o tebi... Ponekad i ti otiđi podzemnom željeznicom ili autobusom, istraži grad pješke. Promatraj ljude. Traži udovice i siročad! I barem jednom dnevno kaži sebi: ”Ja sam jednaka kao i oni.” Da, ti si jedna od njih, dijete moje. Umjetnost, prije no što čovjeku pruži krila da može letjeti, obično mu polomi noge. I ako dođe dan da pomisliš kako si iznad publike, smjesta napusti pozornicu i prvim taksijem otiđi na ulice Pariza. Poznajem ih jako dobro. Tamo ćeš vidjeti mnogo plesača kao što si ti, čak i ljepše, spokojnije, ponosnije.

via GIPHY

Zasljepljujuća svjetla pozornice tamo te neće pratiti. Njih obasjava svjetlost Mjeseca. Pogledaj ih dobro! Zar ne plešu i bolje od tebe? Priznaj to, dijete moje! Uvijek postoji netko tko pleše bolje od tebe, tko svira bolje od tebe. I zapamti, tvoj otac je Charlie, seljak koji je psovao taksi, ismijana sirotinja.

Proveo sam mnogo vremena u cirkusu. I uvijek sam bio zabrinut za one koji šetaju na užetu. No moram ti reći kako većina ljudi dotakne dno mnogo gore nego oni.

Nadam se da postoji čudo i da si zaista shvatila sve što sam ti napisao. Charlie je ostario, Geraldina. Prije ili kasnije, umjesto u bijeloj haljini za pozornicu, morat ćeš biti u žalosti i doći na moj grob. Samo pogledaj u ogledalo – tamo ćeš vidjeti mene, moje kvalitete. Tvojim venama teče moja krv. Kada se krv u mojim venama ohladi, nadam se da nećeš zaboraviti svog oca, Charlieja. Nisam bio anđeo, ali sam uvijek htio biti čovjek. Pokušaj i ti.

Ljubim te, Geraldina. Tvoj Charlie. Prosinac, 1965.”