“Ja sam bila jedna klasična djevojka iz prilično zaštitnički nastrojene, konzervativne obitelji. Moji su me roditelji voljeli, imala sam veliku obitelj i svi smo bili jako bliski i, uglavnom, imala sam prilično sretno i bezbrižno djetinjstvo. Ali, vjerojatno mnoge priče počnu upravo ovako… Nitko ne misli da će baš on postati nečiji plijen.

No, da malo ubrzam priču, bio je to moj prvi tjedan na fakultetu. On je bio zgodan, šarmantan i sin pastora – tako da, jasno, od njega se i očekivalo da bude drag. Nakon nekog smo vremena sve češće počeli provoditi vrijeme zajedno. I, naravno, pokazalo se da je ustvari manipulativan, emocionalno nasilan, a kasnije je nasilje počeo iskazivati i u seksualnom smislu.

Svi znamo taj tip dečka; radi u crkvi, ide na misu svake nedjelje, ali je nasilan prema svojoj curi kad nitko ne gleda.

‘Zašto sam ostala s njim?’

Ljudi me često pitaju zašto sam ostala s njim duge dvije godine? I, dugih pet godina nisam znala kako odgovoriti na ovo pitanje. A upravo to me najviše plašilo.

Neprestano sam samu sebe preispitivala i pitala se – doista, zašto si ostala s njim toliko dugo? Jesam li bila jednostavno glupa i nisam vidjela znakove za uzbunu? Ili sam živjela u poricanju i nadala se da će se 'promijeniti'? Ili u što već sve ljudi u nasilnim vezama sebe uvjeravaju.

Noćne su se more tako nastavile, a krivnja i sram su me gušili. Samosažaljenje me u potpunosti preuzelo i, iskreno, mislila sam da se nikad neću oporaviti.

‘Svoje traume vučem iz djetinjstva’

Pixabay

Ali, postoji ta jedna genijalna i spasonosna stvar zvana – terapija. A onda su se, u sat vremena, sve one stvari koje su se u meni godinama gomilale jednostavno otopile. Jer, istina je da ja nisam prepoznala znakove za uzbunu kao znakove za uzbunu. Jer, njegovo je ponašanje bilo slično ponašanju jednog mog prijatelja iz djetinjstva, slično kao ponašanje moje sestre; a s obzirom da sam mislila kako su oni ljudi koji me vole, i njihovo sam ponašanje shvaćala kao način iskazivanja ljubavi.

I njih su dvoje nekad snažno manipulirali i što god sam napravila ili rekla u njihovim je očima ispadalo pogrešno. Oboje su se prema meni odnosili kao prema malom djetetu. A i ponašanje mog partnera počelo je na sličan način, samo što je manipulacija zatim prerasla u nešto mnogo gore. Nije pomogla ni činjenica da su mi sve frendice u to vrijeme govorile kako bih trebala ostati s njim kako bih ga pokušala 'spasiti'.

Jer, iz tko zna kojeg razloga to je bio svojevrstan ideal, ali ja se s time nisam slagala tada, a pogotovo se s time ne slažem sada. No, tada, zbog njegovih manipulacija i 'savjeta' ljudi oko mene – prekid nisam shvaćala kao idealnu opciju. Nitko mi nije rekao da je sasvim u redu da sve jednostavno prekinem.

‘Možda stvarno nisam ja kriva?’

I tako sam samu sebe godinama uvjeravala da uopće nisam bila svjesna svega što se događalo, ali kad sam kasnije spojila sve točke, čitava je priča imala smisla. Napokon sam bila slobodna od toga da samu sebe ispitujem “zašto sam ostala” ili “kako nisam mogla vidjeti što se događa” ili “zašto sam bila toliko glupa i naivna”. To me dugo mučilo.

Dugo zaista nisam shvaćala što se ustvari događa, ali dok sam to shvatila, više nisam imala izlaza. Ja, klasična djevojka iz klasične obitelji, uvučena sam u manipulativnu i nasilnu vezu bez da sam razumijela da mi se to zbilja događa. Ali krivnja nije bila moja.

Bilo je potrebno pet godina i nekoliko razgovora s genijalnim terapeutom dok konačno nisam shvatila da sam ja nevina. Jer, ponekad jednostavno moraš pokušati shvatiti situaciju i što je ona za tebe značila i predstavljala, kako bi sve demone otpustila van.

‘Nitko ne govori o emocionalnom nasilju’

unsplash/ilustracija

A znate li što se dogodilo nakon mog prosvjetljenja? Ponovno sam postala osobom, pravom osobom s pravim vrijednostima i samopoštovanjem koje zaslužujem i trebam. Više se nisam osjećala poput žrtve, već sam postala svjesna da sam borac. Više nisam bila nečiji otirač, već netko koga je netko drugi grubo iskoristio, ali sam sad pametnija i više si to nikad ne bih mogla dopustiti. Feniks koji se diže iz pepela – to je prava slika kojom bih se sada opisala, a možda jednom napravim upravo takvu tetovažu da me podsjeća tko sam.

Znam da danas u medijima možemo čitati mnogo toga o seksualnom nasilju. No, nitko ne govori o emocionalnom ili verbalnom nasilju, a prva stvar koju vam ljudi kažu jest: “Pa, zašto je dopustila da joj se to dogodi?” ili “Možda ne bi trebala navečer šetati sama, pogotovo odjevena u TO…” A upravo takvo ponašanje je najdestruktivnije od svih. Time se prikriva istina o onome što se zaista dogodilo i krivnja se stavlja na žrtvu; a samim time toj se osobi oduzima njena vrijednost. Znam kako to izgleda, jer sam i sama prošla isto…

Stoga, ako se i vi nalazite u sličnoj situaciji i osjećate kako se trenutno ne možete izvući; molim vas da još malo izdržite. Ni sama nisam mislila da će me to ikada proći, nisam mislila da ću moći povratiti vjeru u sebe niti se više ikada zavoljeti… Ali evo me ovdje – i, iako znam da je preda mnom još dug put oporavka, više si ne želim dopustiti da mi to određuje i kontrolira ostatak života."

Izvor: Thought Catalog