'Kako je to moguće? Svi su u kafićima, voze se tramvajem...'

Ustajem jutros nakon što sam dvaput snoozala alarm, izlazim van u donjem dijelu pidžame, umjesto posebno pripremljenoj potencijalno kontaminiranoj odjeći. Malo sam na knap s vremenom pa, nakon što sam se usudila baš primiti kvaku cijelim dlanom, ulijećem u stan u čizmama (šokantno!) i bez da sam 40 sekundi prala ruke. Dižem pogled gore, nestala je pukotina iznad vrata. Kako? Psu ne perem šape 20 sekundi, svaku specijalnim sapunom, i ne dezinficiram mu svaku dlaku.

via GIPHY

Zovem taksi,sigurno i samopouzdano i sjedam u njega bez maske i osjećaja da mi je ovo potencijalno zadnja vožnja u životu. Taksist kašlje i to mi ne izaziva grč u želucu, nego zakašljem i ja. Komentiramo sezonu peludi i smijemo se ne vodeći računa o količini kapljica koje smo upravo razmijenili.

Sjedam na kavu (!) iz aparata u kafiću, a konobar je prethodno dirao šalicu golim rukama. Usuđujem se pojesti kiflu iz pekare u koju je disala prodavačica. Ranim na posao gdje mogu otvoriti svoj ormar s materijalima i pripremam svoj laptop koji nisam dezinficirala alkoholom. Na poslu grlim svoju djecu za jutarnji pozdrav, lica su nam udaljena samo 3 centimetra. Nakon smjene je sastanak na koji dolazi 20 ljudi, svi imamo blokove i olovke, iako kažu da korona četiri dana preživi na papiru, a devet na plastici. A poslije je domjenak, iako nas ima više od dvoje. Dok se gužvamo oko švedskog stola sav sir i salama su neprekriveni, a netko je zvao i tamburaše pa nas na kraju ima dobrano više od 50. Kolegica me tapša po ramenu, ja grlim slavljenicu i ljubim je u oba obraza.

via GIPHY

U grad idem prepunim tramvajem u kojem listam knjigu iz knjižnice koju je prethodno pipalo 100 ljudi, a na izlasku pored stanice u parku dočeka me nimalo šokantan žamor djece. Dečko, koji nije zaglavio u Omanu bez plaće u karanteni, čeka me ispod repa s cvijećem, pravim cvijećem koje je kupio na placu!  Idemo u kino, kao i ostalih 70 ljudi u istoj (zamislite) dvorani. Prije toga ležerno kupujemo novu odjeću jer, naravno da si to možemo dopustiti, kao i svi ljudi u prepunim dućanima.

Iz banke mi javljaju da sam otplatila kredit. Kud prije? Ništa nije online, sve je offline. Teta zove da je u Vinceku s Božicom, a mene ne oblijeva hladan znoj. Večeras je tulum kod frendice, skupiti će nas se 15-ak na terasi od 10 metara kvadratnih, a sutra je prvi dan godišnjeg i, kad napustim mjesto prebivališta, plivat ću u moru i oko mene će biti obitelji Talijana (i ništa zato). Ići ću na duge šetnje sa psom kojemu ću moći dopustiti da sjedne na javnu površinu. Doputovat će i tata, koji je srčani bolesnik i doručkovat ćemo ujutro čak u istom stanu, udaljeni manje od jednog metra.

via GIPHY

Bip-bip-bip, budi me mobitel i shvaćam da sam, iako nije bilo ni vilenjaka, ni patuljaka, ni Godzille - (barem zasad) sanjala nešto skroz izmišljeno...

Postani JoomBoos novinar, napiši najoriginalniju priču i osvoji 500 kuna!