Prvi KORONA VIRUS 585 pregleda 11. travnja 2020.

'Kako je to moguće? Svi su u kafićima, voze se tramvajem...'

canva, JoomBoos

Lana Zajc Ribarić nova je JoomBoos novinarka, a 'skroz izmišljena priča' koju je napisala držala nas je 'na rubu' cijelo vrijeme dok smo je čitali. Na kraju je, ponovno, savršen obrat. Pa, pogledajte što je Lana sanjala...

Ustajem jutros nakon što sam dvaput snoozala alarm, izlazim van u donjem dijelu pidžame, umjesto posebno pripremljenoj potencijalno kontaminiranoj odjeći. Malo sam na knap s vremenom pa, nakon što sam se usudila baš primiti kvaku cijelim dlanom, ulijećem u stan u čizmama (šokantno!) i bez da sam 40 sekundi prala ruke. Dižem pogled gore, nestala je pukotina iznad vrata. Kako? Psu ne perem šape 20 sekundi, svaku specijalnim sapunom, i ne dezinficiram mu svaku dlaku.

via GIPHY

Zovem taksi,sigurno i samopouzdano i sjedam u njega bez maske i osjećaja da mi je ovo potencijalno zadnja vožnja u životu. Taksist kašlje i to mi ne izaziva grč u želucu, nego zakašljem i ja. Komentiramo sezonu peludi i smijemo se ne vodeći računa o količini kapljica koje smo upravo razmijenili.

Sjedam na kavu (!) iz aparata u kafiću, a konobar je prethodno dirao šalicu golim rukama. Usuđujem se pojesti kiflu iz pekare u koju je disala prodavačica. Ranim na posao gdje mogu otvoriti svoj ormar s materijalima i pripremam svoj laptop koji nisam dezinficirala alkoholom. Na poslu grlim svoju djecu za jutarnji pozdrav, lica su nam udaljena samo 3 centimetra. Nakon smjene je sastanak na koji dolazi 20 ljudi, svi imamo blokove i olovke, iako kažu da korona četiri dana preživi na papiru, a devet na plastici. A poslije je domjenak, iako nas ima više od dvoje. Dok se gužvamo oko švedskog stola sav sir i salama su neprekriveni, a netko je zvao i tamburaše pa nas na kraju ima dobrano više od 50. Kolegica me tapša po ramenu, ja grlim slavljenicu i ljubim je u oba obraza.

via GIPHY

U grad idem prepunim tramvajem u kojem listam knjigu iz knjižnice koju je prethodno pipalo 100 ljudi, a na izlasku pored stanice u parku dočeka me nimalo šokantan žamor djece. Dečko, koji nije zaglavio u Omanu bez plaće u karanteni, čeka me ispod repa s cvijećem, pravim cvijećem koje je kupio na placu!  Idemo u kino, kao i ostalih 70 ljudi u istoj (zamislite) dvorani. Prije toga ležerno kupujemo novu odjeću jer, naravno da si to možemo dopustiti, kao i svi ljudi u prepunim dućanima.

Iz banke mi javljaju da sam otplatila kredit. Kud prije? Ništa nije online, sve je offline. Teta zove da je u Vinceku s Božicom, a mene ne oblijeva hladan znoj. Večeras je tulum kod frendice, skupiti će nas se 15-ak na terasi od 10 metara kvadratnih, a sutra je prvi dan godišnjeg i, kad napustim mjesto prebivališta, plivat ću u moru i oko mene će biti obitelji Talijana (i ništa zato). Ići ću na duge šetnje sa psom kojemu ću moći dopustiti da sjedne na javnu površinu. Doputovat će i tata, koji je srčani bolesnik i doručkovat ćemo ujutro čak u istom stanu, udaljeni manje od jednog metra.

via GIPHY

Bip-bip-bip, budi me mobitel i shvaćam da sam, iako nije bilo ni vilenjaka, ni patuljaka, ni Godzille - (barem zasad) sanjala nešto skroz izmišljeno...

 

Postani JoomBoos novinar, napiši najoriginalniju priču i osvoji 500 kuna! 

 | Autor:

Tvoja reakcija?