Prati
Ovo je 'neka romantična priča' naše ovotjedne JoomBoos novinarke, koju ne očekujete, a i očekujete. I iznenadi vas, kakva god bila. Neobična, tužna, završena ili trajna...
Zašto je ovo i vaša i moja priča, zašto je inspirirana istinitim događajima? Zato što sam uvjerena da smo svi ovo barem jednom doživjeli. Svi smo mi imali tu jednu osobu koja nas je negdje, u nekom trenutku, osvojila samo jednim pogledom... I tada je sve počelo. Ili završilo.
Nismo li?
Ne mora se to zvati ljubav na prvi pogled, može se zvati samo ljubav, a može se zvati i slučajnost, ovisno o tome jeste li optimist ili realist. Ako ste optimist kao ja, onda je sve ovo jedna slatka ljubavna priča. I nije sasvim moja, nego je uzeta od svakoga po malo i stavljena na jedno mjesto i dvije osobe.
Pogledi su se sreli, kao u filmu
Dok se ona vrtjela hodnicima svoga fakulteta, zadubljena u vlastite misli ili u sočne priče svoje najbolje frendice, dok su se smijale na sav glas ili dok su zajedno ponavljale naučene skripte, uvijek bi se tu negdje iskrao - jedan pogled. Pogled, koji bi zaustavio cijeli svijet oko nje. Njen mali svijet, jedan hodnik fakulteta, jednu dvoranu, jednu ulicu. Nitko više ne bi žurio, glasovi bi se stišali, koraci odjekivali negdje u daljini, smijeh bi se čuo, ali kao da se netko smijao u drugoj zgradi. Baš poput onih scena u filmovima i serijama, kada dođe do ključnog trenutka gdje se naši najdraži likovi konačno pogledaju. Samo što njih dvoje nije pratila popratna glazba i nije trajalo tako dugo, nažalost!
Ali, imala je sreće jer su ti pogledi možda bili kratki, ali učestali... Zamislite da vam netko svakodnevno zaustavlja vrijeme! I to na faksu, gdje jedva čekate tri popodne da zbrišete na kavu! Mora imati jako dobar razlog za to! I imao je... Jedne čokolade oči, istu takvu kosu i prekrasan osmijeh. Kako onda ne bih stajala i cijeli dan, ako treba, čekala da ugrabi taj jedan slatki trenutak nečega tako posebnog i neobično običnog...
Obratio joj se, ali njen je glas ostao samo u glavi
Nisu znali ime jedno drugome, nisu znali gdje najčešće piju kavu, ali poznavali su jedno drugo po očima i osmijehu. Poznavali su se po zvuku smijeha, a ponekad i po glasu. Srećom, imala je jako bujnu maštu, koja joj je i ovoga puta pomogla, i u njenoj glavi su se
gomilali razgovori kojih nikada nije ni bilo, ali ona ih je sve voljela zamišljati. Jednom se mašta gotovo pretvorila u stvarnost, kad su se pri izlasku iz dvorane, iste te čokolade oči zastale na njoj i pustile je da prođe prva. "Prvo ti", govorio je glasom koji se nije podudarao s onim u njenoj glavi. Bio je sto puta ljepši...
"Vidim da žuriš." Opet taj isti glas progovara, a od nje još nije došao nikakav zvuk. U svojoj glavi se već smješkala i nakon nekoliko minuta razgovora, pozvala ga na kavu, ali u stvarnosti samo se nervozno nakašljala i projurila kroz vrata. Ima jedan problem u cijeloj ovoj priči...
Mislite da je ovo kraj?
Takva ljubav obično ostane negdje u hodnicima upravo iz takvih razloga. Takva ljubav obično ostane samo na pogledima, na tim slatkim mukama, strahu da priđemo prvi i da se upoznamo. Možda će i njihova. Ali, vrijedilo je. Bilo je tako uzbudljivo svako jutro ustajati i spremati se i jedva čekati da dođeš na faks i dočekaš 'taj' trenutak. Pomalo glupavo? Onda to još niste doživjeli.
Ovo je samo jedna od bezbroj takvih romantičnih priča, koja još uvijek nije otišla dalje od pogleda, a ipak je možemo pamtiti kao jednu od najslađih i najljepših koje nam se dogode. Mislite da je ovo tužan kraj? Tko je rekao da je kraj? Ona još uvijek ide na faks, a ide i on. Možda završe u nekoj drugoj priči... Nešto kao 'konačno se dogodilo', a mašta se pretvorila u stvarnost. Tko zna...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun?
Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.