Prati
Kada bi smo vam rekli da nam kažete na što vas prvo asocira riječ 'veza', sigurni smo da bi mnogi od vas rekli riječi kao što su 'ljubav', 'poštovanje', 'sreća'... No, nažalost, mnoge veze nisu niti blizu tim riječima i emocijama i jedine riječi koje ih mogu okarakterizirati su 'emocionalno nasilje'. Upravo takve veze su nas potaknule na to da porazgovaramo sa psihologinjom Lorenom Zec iz Centra za nenasilje i ljudska prava u Rijeci koja nam je pojasnila kako prepoznati emocionalno nasilje u vezi, kako postaviti granice, kome se obratiti za pomoć i još mnogo toga. Cijeli intervju pročitajte u nastavku, važno je da ovo znamo...
Kako prepoznati emocionalno nasilje u vezi?
Emocionalno nasilje, ili kako ga još zovemo – psihičko ili verbalno, je i inače vrsta nasilja koja se najteže definira, opisuje i prepoznaje. Teško ga prepoznaje osoba koja ga doživljava, a često ga ne vide ni drugi ljudi, oni koji su žrtvi važni. Svaki slučaj nasilja u intimnom partnerskom odnosu je specifičan za sebe i teško je generalizirati i reći da nešto vrijedi za sve. Zato je teško i reći kako prepoznati emocionalno nasilje i koje sve ono oblike može imati. Ono što nam može služiti kao nit vodilja je da si postavimo pitanja 'Kako se osjećam u vezi?', 'Što dobivam od svog partnera/ice?', 'Na koji način mi partner/ica pruža podršku, a na koji način rješavamo probleme?'. Ukoliko osjećamo strah ili tjeskobu u odnosu, to je dobar znak da smo možda žrtva emocionalnog nasilja. Ako se bojimo reakcije partnera/ice i ako mijenjamo svoje ponašanje samo da se on ili ona ne bi ljutio/la, onda nam to može biti svojevrstan alarm.
Neki od oblika emocionalnog nasilja, a koje često ne prepoznajemo kao takvo su: ruganje i ponižavanje, pogotovo pred drugim ljudima, umanjivanje važnosti i emocija koje partner/ica doživljava, posesivnost, kontrola i ljubomora, prevelika kritičnost, nepoštivanje odabira i vrijednosti partnera/ice, pokušaj izolacije od prijatelja i/ili obitelji… Uskraćivanje emocionalne podrške i pažnje, često kroz takozvani „tretman šutnjom“ isto tako može upućivati na nasilne obrasce ponašanja u vezi.
Kome se obratiti za pomoć ako vidimo da ne možemo sami riješiti problem?
Važno je razgovarati bar s jednom osobom s kojom se osjećamo sigurno, podijeliti svoje misli i osjećaje. Trauma često nije samo ono što nam se dogodi, već je puno gora ako kroz nju prolazimo sami. Postoje mjesta gdje mlada osoba koja proživljava nasilje u vezi može potražiti pomoć. U nekim sredinama su to udruge koje se bave tom tematikom, neke od njih dostupne su i putem interneta. Pomoć možemo potražiti i od obitelji, prijatelja, nekoga od djelatnika/ica škole koju pohađamo i slično. Naravno, nasilje u partnerskim odnosima je kažnjivo zakonom, tako da se uvijek možemo obratiti i nadležnim institucijama kao što je policija.
Kako znati postaviti granice u vezi?
Prije svega, trebamo osvijestiti da imamo pravo na granice, da imamo pravo na svoje ja, na svoje mišljenje, emocije i odabire. Kada smo u vezi to ne znači da ne smijemo imati svoj „život“ odvojeno od partnera/ice, svoju privatnost, vrijeme koje provodim onako kako to želimo, čak i vrijeme koje provodimo sami/e sa sobom. Zdrave veze podrazumijevaju i granice koje postoje i koje se poštuju od strane partnera.
Nakon što smo osvijestili da smijemo imati granice i da imamo potrebu za njima, moramo ih iskomunicirati s partnerom, izboriti se za sebe, a pritom poštovati i drugu osobu. Ponekad je to teško, iz raznih razloga, možda se bojimo da se druga osoba ne naljuti, a možda se brinemo da ćemo nekoga povrijediti. Postavljanje granica je zapravo zaštita koju postavljamo za sebe, govorimo sebi i drugima što nam je OK, a što nije OK, a ovo je pogotovo važno u intimnim partnerskim odnosima. Postavljanje granica i komunikaciju možemo vježbati, možemo svaki dan raditi na tome korak po korak, osvještavati svoja prava i tražiti da se ona poštuju.
Kako osoba može prepoznati da nije dobro u emocionalnom smislu?
To je isto vrlo individualno, a preduvjet je da općenito dobro prepoznajemo svoje emocije, da ih znamo 'čuti' i osjetiti. Većina ljudi zna kada nešto nije u redu i zna kada se i kako loše osjećaju, ali isto tako često to znamo nekako zatomiti, ignorirati ili ne poslušati svoju emociju. Zbog toga, prije svega, moramo naučiti kako slušati same sebe, ne bojati se svoje emocije, čak i ako je ona teška ili neugodna, jer nam ona ipak nešto govori. Ako teško slušamo sami sebe, možda možemo poslušati ljude oko nas koji nam govore da su zabrinuti, a ovo je čest slučaj kod nasilja u partnerskim odnosima.
Smatrate li da su mladi danas dovoljno informirani o emocionalnom nasilju?
Smatram da su puno informiraniji nego nekad, ali da još uvijek imamo puno posla po tom pitanju. Ovo mišljenje temeljim na iskustvu rada s mladima, u Savjetovalištu, ali i u provedbi raznih edukacija i radionica te preventivnih aktivnosti. Mnogi mladi ne prepoznaju emocionalno nasilje u nekim specifičnim situacijama kao što su kontrola ili pretjerana ljubomora, već to smatraju znakom ljubavi i pažnje te se čak i brinu ako u vezi toga nema.
Možete li nam reći neke konkretne probleme u vezama s kojima se mladi često susreću i obraćaju vama?
Problema u vezi može biti mnogo i mogu biti razni, a ono o čemu ja mogu pričati su konkretni primjeri nasilja u vezi kao jednog od problema koji se može javiti. Ovdje mi je važno reći da ja ne volim nasilje nazivati problemom ili sukobom jer to nekako podrazumijeva odgovornost i/ili krivnju obje osobe. Nasilje nije sukob i nije svađa, to je sustavno iskorištavanje i zloupotreba moći i kontrole u odnosu, od strane jedne, a na štetu druge osobe. Kad kažemo 'problem u vezi' malo kao da banaliziramo problematiku i imamo ideju da se može lagano riješiti ako se oba partnera potrude.
Susrećete li se s 'revenge pornom', odnosno nasiljem u obliku osvetničke pornografije kod mladih?
Jako mi je drago da ste postavili ovo pitanje jer je to tema koja je 'goruća', kako u Hrvatskoj, tako i širom svijeta. Tehnologija je nasilnicima samo još jedan alat da ugnjetavaju svoju žrtvu i ponekad su jako kreativni u tome. U Savjetovalištu udruge smo se susrele s više slučajeva gdje je partner iskorištavao neka znanja, ali i video materijale i fotografije svoje bivše partnerice. Na inicijativu udruge B.a.b.e., ovo se djelo svrstalo među kaznena, ali kako je to bilo tek nedavno, još uvijek čekamo da vidimo kako će to izgledati u praksi.
Ono što znamo je da osobe koje su postale žrtvom ovakve vrste nasilja često teško kreću putem oporavka jer si stalno ponavljaju pitanja 'Tko je sve to vidio? Gdje se sve moja slika nalazi? Tko u ovom trenutku možda gleda taj video?'. Osvetnička pornografija je veliki udar kako na psihički integritet žrtve, ali tako i na privatni život, osjećaj autonomije te osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Kada je nešto na internetu, to tamo može ostati zauvijek, a sustav još uvijek nema adekvatan odgovor na to kako da se određeni materijal s interneta i ukloni. Ono što je najvažnije – budite pametni i pazite s kim i na koji način dijelite svoje intimne fotografije ili videa. Sexting je OK ako su oba partnera pristala na to, ali pazite kako to radite. Osigurajte svoj identitet, pazite koje informacije dijelite, koliko se izlažete – i u konačnici – koliko vjerujete osobi s kojom dijelite svoje osobne informacije, videa i fotografije.
Kako uopće riješiti taj problem kada jedna osoba drugu ucjenjuje osvetničkom pornografijom?
Potražiti pomoć je uvijek dobar odgovor. Koliko god nam je možda neugodno ili se osjećamo krivima, važno je reći nekome, roditeljima, nekome u školi, nekome u udruzi koja se bavi tom temom. Kao što sam prije i spomenula, osvetnička pornografija je u Hrvatskoj kažnjiva, tako da je i prijava policiji moguća, a to može biti i dobra odluka jer je to možda jedini način da se nasilnika zaustavi u zloupotrebi sadržaja i maltretiranju žrtve. Nasilnici žive od toga da imaju osjećaj da manipuliraju svojim žrtvama, da upravljaju njihovim emocijama i životima, a to je posebno izraženo kod osvetničke pornografije. Prevladavanje srama i osjećaja krivnje, traženje podrške i pomoći, prijava nadležnim institucijama – to su sve načini kako žrtva može ponovno uspostaviti moć u tom odnosu.
Traže li uopće mladi neku stručnu pomoć kada je riječ o problemima u vezi? Je li odlazak psihologu još uvijek neka vrsta tabua?
Mi u udruzi radimo samo s punoljetnim osobama, ali imamo mnogo punoljetnih mladih osoba koje nam se javljaju zbog problema nasilja u partnerskim odnosima. Mislim da se ljudi još uvijek ustručavaju potražiti pomoć i podršku, pogotovo od psihologa. Traženje pomoći se uzima kao znak slabosti, a istina je upravo suprotna. Prihvatiti da je ono što nam se događa nasilje te potražiti podršku je vrlo hrabar čin i ja se svaki dan iznova divim ljudima koji nam se javljaju u Savjetovalište. Svi znamo koliko je nekad teško donositi teške odluke i koliko je teško mijenjati svoj život, pogotovo iz pozicije gdje nas je netko uvjerio da smo ludi, nesposobni, glupi... Zato je traženje pomoći zapravo znak iznimne hrabrosti i snage.
Tko vam se češće obraća? Dečki ili djevojke?
Većina mladih osoba s kojima radimo u Savjetovalištu su ipak djevojke i žene, iako to ne znači da ne postoje dečki koji su žrtve nasilja u partnerskom odnosu. Statistike i iskustva ipak pokazuju da su žrtve partnerskog nasilja, pogotovo fizičkog i seksualnog, češće djevojke i žene. Ipak, važno je promišljati i o dečkima koji su žrtve nasilja u partnerskim odnosima, raditi na stigmatizaciji koju možda doživljavaju te osmisliti preventivne kampanje, ali i servise pomoći i podrške za takve slučajeve.
Upravo o ovoj temi i sličnim temama te problemima govori i naša nova kampanja 'Mogu reći neću'. Uključi se i ti, pročitaj još edukativnih članaka i riješi edukativne kvizove, pročitaj savjete naših stručnjaka i nauči što (ni)je ljubav. Nauči da uvijek imaš pravo reći NEĆU.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun?
Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.